"Only fools and horses"

Ona dva, tri koja i dalje naivno čitaju naše tekstove u nadi da će dobit barem šalicu znaju o čemu se radi. Za sve ostale da objasnim jer ionako jedva i ova dvojica hvataju konce u tim nazovi-putopisima. Nakon članaka s SP-a i Krka, red je došao i na London. Ovog puta Sportnet je na "Otoku" imao samo jednog člana, ali debelog za dvojicu, mene. Ostatak je nađen u klošarima s kvarta Puzi i Beliću. Zapamtite Puzu, on je razlog barem pet nesreća na putovanju.

Čim je izvučen Arsenal, barem deset ljudi je planiralo ić gore, što se, logično, sa svakim danom smanjivalo. Prvotna ideja bila je kombi koji bi vjerojatno završio u Finskoj (Zara bi bila ljubomorna), tako da je i bolje da je to otpalo. Ko' svi prosječni navijači, s novcem (veli Dodić da je novac nebrojiva imenica, ja mu vjerujem) smo bili na "vi", pa je zemljani put bio jedina opcija, brod nitko ne zna vozit, avion još manje. Kako su ljudi otpadali, ostalo nas je dakle troje, pa je izbor pao naravno na autobus i sve probleme koje on nosi - a bilo ih je.

Foto: Hrvoje Vuković

Plan je bio kolko, tolko prihvatljiv. Kretanje s Klubom navijača u ponedjeljak oko 14h, dolazak tamo u utorak oko 17, 18h i kretanje nazad u srijedu poslije utakmice, što je i bio jedini problem, jer smo htjeli još tu večer grlit čaše, ali druge nije bilo, ni treće, pa smo odigrali na prvu. Sirotinja kakva jesmo, nitko od nas troje nije imao niti normalan fotić, a kamoli digitalni, a ipak neki dokaz za izbivanje s radnog mjesta sam morao imat, tek toliko da Presidente ne poludi zašto su "vodeni sportovi" odjednom bez tri vijesti dnevno. I čitajte "vodene sportove", kad ćete ako ne sad. Da se vratim na priču. Da, fotić. Dakle nismo imali ni "idiota", a baš se nitko nije trsio posudit svoje kamere i digitalne grdosije; stvar je spasio gazda lokalnog birca i nakon par rundi, užicali smo neki opaki aparat.

Ponedjeljak je došao, a i mi s njim. Bus, "čudo tehnologije, tri mjeseca star, dvd, mp3, mp4, sos, jvc i kaj ti ja znam, klima, zvučnici, mrak sjedala" i mora se priznat, stvarno je bio prefin za "gospodu" koju je vozio. Da ne duljim previše, krenuli smo bez problema, prva, druga, treća, pa i četvrta na ravnoj cesti, puni domaće "mušmule" (Puzo se nije mogao sjetit kako se rakija zove do Austrije) i ostalih tekućina, koje su oko Krapine krenule na 50-ak muških jetri i jednu žensku. Naravno, granica sa Slovenijom i prve gnjavaže. Moramo čekat policijsku pratnju da nas provede kroz Deželu, pošto je jedina benzinska u državi u smrtnom strahu od krvoločnih Hrvata. Nakon sat vremena stiže i pratnja, zum, zum, već smo u Austriji.

Pola busa već opasno naginje na stranu, navija se žestoko (bez koreografije), neki već i rigaju po austrijskim planinama, ali nekako se ipak vučemo prema tom prokletom Londonu. Mp3 naravno ne radi, dvd se ne može gledat na minijaturnim ekranima, ali zato se moderni wc otvara kovanicom i to je usrećilo bar desetak ljudi; s tim da su stradala šoferova odijela i kravate, al bolje oni nego mi. Nova zanimacija dolazi nam na samom autoputu, polako usporavamo, a pet, šest autiju ispred vidimo prevrnutu kamp-prikolicu koja je skupa s kombijem zakrčila obje trake. Ni policija nije stigla, dakle plus očevid, plus micanje i mogli bi zaglibit još par sati na komadu betona. Dobro zagrijani, izlazimo do mjesta nesreće, ozlijeđenih nema, no ideja i više nego dovoljno. Tako netko iz mase, moguće Marčelo, vođa puta, pita vlasnicu vozila na krnjem njemačkom da li želi da joj pomaknemo lagano prikolicu u stranu. Naivna žena pristaje, a desetak nas uz urlik Dinamo gura divljački prikolicu u stranu i brzo se mičemo jer iz nje počinju curit neke tamne tekućine, dok žena u čudu gleda što smo joj napravili od imovine.

Foto: Hrvoje Vuković

Nažalost, novi problem nismo trebali dugo čekati. Nakon kraće stanke, "šole" (vozač vulgaris) ima problema s paljenjem busa, sve lampice blicaju, samo čekamo da veli polijetanje. Nakon deset, dvadeset neuspješnih paljenja, jedva se dovlačimo do prve benzinske "Landzeit" (naziv bitan zbog turnira). Parkiramo se između milijardu turskih kamiondžija, izlazimo van i čekamo, i pijemo, i kisnemo i podbadamo jadne vozače koji nisu ništa krivi. Natukli smo još par promila uz stvarno dobru ekipu iz busa, "posjetili" benzinsku i opskrbili se za cijelu noć, da bi oko tri ujutro saznali da se bus sigurno neće pokrenut do 12 popodne idućeg dana, a moguć je i povratak u Hrvatsku.

Odmah žarulja blješti iznad glave i nas troje (Puzo, Belić i ja) krećemo stopirat do Londona; naravno ideja odlična za tri ujutro. Pola sata stojimo bez da znamo da li uopće stopiramo u pravom smjeru, kiša pada sve jače, i hvala Bogu odustajemo od ideje i vraćamo se do busa. Tu hvatamo nekog jadnog budnog Turčina, pokušavam ga naučit Dinamo Zagreb, ali u pokušaju zalijevam pivom po vratu i naravno čovjek bježi u kamion i zaključava se od napornih Hrvata. U busu smo imali i TV zvijezdu, hint: "budimo realni", odgovore šaljite na mail, jedan će valjda pogodit, taj dobija njegovu sliku s potpisom. Umor čini svoje i pokušavamo ubit oko na barem dva sata; nismo ga ubili, al smo odspavali do nekih pola šest, a vani divan prizor. Smeća na sve strane, kao da je cijeli Bombai gostovao na parkiralištu, uz pet, šest rigotina da ti uljepša jutro.

Sunce izlazi, ulaze Jim Beam, Pelinkovac i Gosser. Leteća izmjena. Već smo se udomaćili na betonu, prodavačice nas gledaju, baš kao i kamere, toliko smo dugo u Austriji da neki razmišljaju o traženju državljanstva. Dosta nam je sendviča i čipseva, pa tražimo delikatese. Vidi sreće, preko puta polje kukuruza, jedini problem, žičana ograda i na njoj žuti znak opasnosti s nacrtanim gromom. Ipak ne odustajemo, najhrabriji grabi žicu i vidi čuda, gazda je blefirao. Unutra upadam u blato do koljena, a majstor Kendi pogađa me klipom kukuruza u glavu s 20 metara, nažalost, nejestivim jer im još nije sezona.

Foto: Hrvoje Vuković

Sati prolaze, a kad smo već tu zbog nogometa, zašto ne bi i mi odigrali koju utakmicu? Nabavljamo loptu na benzinskoj, dijelimo se u ekipe, postavljamo pive za stative i Landzeit turnir kreće. Nakon par negledljivih poteza i narušene gravitacije ipak se okrećemo beli i alkoholu, škarice ostavljamo Eduardu i ekipi.

Stižu konačno i neke dobre vijesti, a i loše. Krenuo je novi bus, samo što mu iz Zagreba treba jedno pet, šest sati, a sad je 12. Hvala Turku koji je sredio taj bus, inače bi možda još bili na Landzeitu. Oko pola 6, dolazi famozni "Dubrava bus", brat bratu 70' godište, vozači 30'-o, no glavno da oni prežive do Londona. Ukrcali smo se u bus zvan čežnja i uz oblak dima survali na autocestu, svjesni da ćemo još tri noći provest na ovim sjedalima, pošto je spavanje u hostelu već odavno propalo.

Sad je već svima sve ravno, atmosfera odlična, smiješ se sam sebi, vjerojatno će i trajekt potonut kako je krenulo. Ostatak Austrije i cijelu Njemačku se uopće ne sjećam, osim da sam u jednoj od te dvije države izgubio osobnu, no to je teško bilo iznenađenje, s obzirom na rasplet. Tko može hvata par minuta sna, prolazimo i Belgiju gdje se Salama čudi kako su sve krave bijele, pokušava slikat vjetrenjače, a ja shvaćam kako mi na onom velebnom fotiću ne radi auto-zoom i da su sve slike potpuno mutne. Tu ću se odmah i ispričat zbog kvalitete fotki, a i pojeo mi je barem deset odličnih filmića tako da sam same muke imao s tim čudom. Ne nosim više aparate, to je sigurno, samo bijelu tehniku.

Foto: Hrvoje Vuković

Odužio sam. Dolazimo u Calais, prolazimo kontrolu, vozimo se jedno četiri kruga na kružnom toku jer smo se izgubili, ponovno dolazimo na kontrolu, i nakon par skijaških manevara ukrcavamo se na trajekt. Odmah slijedi napad na duty-free shop i kartone pive, jedemo kobasicu koja nema veze s kobasicom, i iskrcavamo se u Engleskoj. Naravno, tu se sad kvari i ovaj bus, odlazi hidraulika, ali gazda s naslovnice spašava stvar, transformira se u mehaničara i uz tri psovke i pet udaraca čekićem ponovno smo na cesti.

Konačno stiže i London, sad više nitko ne spava, prolazimo kroz Peckham, i vozimo prema Emiratesu, no mušmula je napravila svoje i kod Big Bena pola busa ne može više izdržat, pa nas "šole" na jedvite jade pušta van. Ispadamo baš kao teroristi i planiramo kako iskoristiti tih jadnih pet londonskih sati. Puzo je naravno ostao u busu i nagovorio vozača jedno pet kilometara dalje da ga pusti van, a nije imao mobitel, pa smo se s njim vidjeli tek na stadionu. Sva sreća da je nabasao na jedan dio ljudi iz busa inače bi sam tumarao Londonom, njegova sreća naravno.

Nas šest, sedam kreće u smjeru Piccadily Circusa gdje kao i većina nailazimo na dućan s totalnom rasprodajom i uzimamo barem majcu, dvije da nam se vesele doma kad se vratimo. U Pizza Hutu za pet funti jedemo gumene pizze koliko stane u nas, a sljedeća postaja je pub i crni Guiness. Dakle, to je piva...Crni Guiness, tako dobra da ju moram još jedno spomenut; crni Guiness. Nažalost, vremena nemamo, pa nakon par pivi krećemo na stadion. A tamo vam je sve poznato. Bum, tres, urnebes. I opet ispočetka. I onda gol. Uf, koliko se ljudi samo grizlo što nije bilo gore. A moram priznat, trebali su. Bolje da ne pričam više, mora se doživjeti.

Foto: Hrvoje Vuković

Put natrag proveden je uz nešto više spavanja, blokiranje Puzine kartice, pet, šest pivi od Austrije, skandiranje Landzeitu, žuljeve na nogama, smrad od netuširanja 50 muških i jedne žene i pečenog pilića. Nekima je bilo žao izaći iz busa, ko' će se sad na krevet naviknut, no nekako smo se oprostili od "šoleta" i u pet ujutro razišli se kućama.

Sada se već polako privikavam na kruh i vodu koji me čekaju do jeseni, jedino ako ove mutne fotke ne prodam nekom. Živi užas; al nisam ja kriv. Gore desno imate par filmića, od ovih preživjelih, ako se ta atmosfera može dočarat. To je sve od mene za sljedećih mjesec dana. Uživajte, ja budem, u kruhu i vodi.

Moram i pozdravit za sve one pive Murkija i njegovih 429 viceva, Kendija i paštetu u tubi, Petrixa i osmosmjerku, Mrleta i njegove bandere, a tu su još bili i Bulldog Amsterdam, Salama, Splićo, da ne duljim cijeli bus. Da dodam Helenu i njen bon, Rukija koji je gore bauljao bez mene jer ga nisam mogao zvat, Iana Wrighta koji će platit pivu u Francuskoj, Bookieja koji se i sad grize jer nije otišao, gazdu i Finkinju, a i ženu s vodenim avatarom. Naravno, ovo su plaćeni pozdravi, imate li želju, samo javite, cijena po dogovoru. Idem sad, dosta sam duljio.

Samo još jedna stvar i dokaz ozbiljnosti našeg novinarstva. "Na Emiratesu će biti i nekoliko stotina Boysa. Jedan od šest autobusa koji je s navijačima krenuo prema Londonu vratio se s austrijske granice zbog kvara. No, svemogući Zdravko Mamić navodno je riješio i taj problem - 'izmislio' je novi autobus i BBB-i su ponovno krenuli put Otoka..."...tekst sa net.hr-a. Dobro me nasmijao...