R.I.P. - nogomete moj

Manchester - Roma, utakmica za kakvom gladuje nogometni puk, Scholes, Ronaldo, Giggs... kao da su izašli iz nogometnog udžbenika. Ovi ne smiju u Pakao, to je nogomet. Samo gutaš i šutiš, opijen blještavilom, glamurom, svjetlima reflektora i onom lakoćom igre. Nije ni čudo da ne vidiš, zavede te nogometna bajka; crvene tribine ispunjene gledateljima. Pogledaš bolje; gledateljima, ej. "Vragovi" trpaju, Talijani jedu travu od muke, a na tribini, arapski šeik zamotan u bijelu plahtu, veselo cupka i plješće svojim ljubimcima. Dvadesetak sekundi kasnije, sjeda natrag u udobnu crvenu fotelju s izvezenim grbom kluba i domahuje hostesi; žedan je. Ne razumiješ prijatelju moj. I ne krivim te.

Ne znaš ti da preko puta u pubu sjedi čovjek s pivom u ruci i krvavih očiju dere se na televizor, urla, navija; i ne shvaća kako se nakon 20 godina našao s pogrešne strane stadiona. Nema "spektakla" za takve, nikad više. Ostali su mu treninzi i rezerve; i TV. Ukrao si mu mjesto prijatelju, sa svojom udobnom crvenom foteljom s izvezenim grbom, gdje se on nekada smrzavao na betonu, poliven pivom uz pjesmu cijelog stadiona. A opet nikad sretniji. Delirij na 0:3, 0:4, nije bitno, van pameti, kontra svake logike. Sve si mu to ukrao, prijatelju, tu atmosferu i poznata lica, drugi dom, ili prvi, subotu popodne, i onaj osjećaj...kad grotlo podivlja. Osjećaj za uspomene, i ništa više. Drugo je vrijeme, vrijeme debelih džepova na rezerviranim sjedalima, sramežljivog pljeska i velike obmane. NBA. Fuj.

Foto: EPA

A opet, svi su zadovoljni, presretni, u deliriju. Svi osim navijača. Ukrali ste im nogomet, zamotali ga u šareni papir, prebacili sa stadiona u silikonske kutije i ponudili dolarskim bogovima kao predjelo, ku**u za dvosatnu zabavu. Od ljubavi se ne živi, jel? Lawrie Sanchez, zvuči poznato? Sumnjam, možda onim zagriženijima. A bio je blizu...tako prokleto blizu. Slave, moći, i da, navijačke ljubavi, one "uličarske". Vodio je Sjevernu Irsku u kvalifikacijama za EUro 2008., i to kako ih je vodio. Nikada nisu otišli do kraja, među velike dečke - a sada, Švedska, Španjolska, Danska, Latvija, svi ispod. S nevjerojatnom šansom, i brdo teških utakmica pred sobom; ali šansom za besmrtnost. I onda klizeći - drzak, s leđa, gattusovski. Mohammed al Fayed je namignuo, Sanchez se slomio i završio u Fulhamu, među elitom i gospodom. Dobio je sve, izgubio samo - poštovanje i obraz. Mala cijena za nekoliko nula...

I što nam se sprema ove srijede? Ušminkana predstava i - propast nogometa. Onog pravog, šmekerskog, igranog u doba kada su zime bile zime, a ljeta ljeta. Na betonskim hramovima bez GMO travnjaka, s desnim i lijevim krilom, pivom u ruci, tribinom stajanje, bez pokretnih krovova i LCD semafora. Izgubili smo se prijatelju u svemu tome, zagrabili ipak predaleko, za novčanicom previše. I ne mislimo stati. 30.000 stolica ove će srijede ostati na milost i nemilost sponzorima; bez ikakvog srama. Za klijente, ljubavnice, predsjednike i poduzetnike; ljude kojima klub znači koliko i meni finale Eurosonga. Klonirane Fani Stipković pitat će se zašto nema Beckhama i zašto ovi tamo pjevaju kad gube; i to će biti to. Kraj s prvim sučevim zviždukom. Tragedija uživo u vašem domu; uz osmijeh i kokice.

I tih par umjetnika, nogoloptačkih grofova i driblerskih oaza, sutra će se izgubiti u "taktičkim zadaćama", "pokrivanju i osvajanju prostora", "pozicioniranju" i sličnim ljigavim frazama. Kaka - 10.568 pretrčanih metara. Jeste li vi normalni? To je statistika? A koliko tunela, škarica, bicikala, driblinga? Nisam ni mislio. Tužna fešta presretnog prvaka, prskalice i konfeti za majstora taktike; nažalost i sutra na meniju. Uzalud tinte i vremena; ne razumiješ ti to, prijatelju moj, kako se voli nogomet...na sreću nikad nit' nećeš...