Čovjek koji je s "jednom nogom" nadišao granice nogometa

Legende Manchester Uniteda odlučile su otići sa svjetla pozornica negdje u isto vrijeme. Prije otprilike dva tjedna trenersku mirovinu najavio je Sir Alex Ferguson, za kojim je u igračku mirovinu, po drugi put, valjda i posljednji, krenuo i Paul Scholes. Idućeg tjedna uslijedio je novi udar na emocije navijača Uniteda, ali i mnogih drugih, kad je po osvajanju naslova s Paris Saint Germainom odlazak s nogometnih travnjaka najavio još jedan velikan.

Prošlo je jedva tjedan dana od oproštaja Fergusona s Old Traffordom, a nakon izlaska u suzama u 80. i nekoj minuti susreta protiv Bresta nogomet je ostao bez najvećeg. Zasigurno ne igrački najvećeg i najboljeg pojedinca u svojoj povijest, ali nogomet je ostao bez svog najisplativijeg proizvoda. Ikad.

Nikad nitko prije njega nije bio, a vjerojatno ni još neko vrijeme neće, uz sav trud Ronalda i Portugalcu sličnih, biti toliko medijski eksponiran na uspješan način. Spoj svega što su mediji i normama "zatrovana" javnost, bilo da je riječ o normama ljepote, uspjeha ili obiteljske idile, uvijek tražili našlo se u tom trenutno 183 centimetra visokom Englezu.

Naravno, tijekom karijere nosio se i s nuspojavama svega što takav način života nosi. Zagriženim nogometnim navijačima u jednom je trenutku postao simbol svega onoga što ne traže od nogometa, a onima koji nogomet preziru ili barem ne vole najveći simbol nečega što - preziru ili barem ne vole. Ostali bi, nekom pretpostavkom i eliminiranjem, "žene i djeca" da ga podupiru, cijene ili obožavaju, što se na kraju i nije pokazalo toliko blizu istini. Jer osim što je postao marketinški najeksploatiraniji proizvod svih vremena, David Beckham bio je prije svega velik, zaista velik nogometaš. Možda i pomalo nezasluženo u sjeni njegove spomenute gotovo savršene marketinške priče ostat će ona druga, sportska.

S kojom je, dakako, sve počelo.

David Robert Joseph Beckham, momak iz predgrađa Londona, od svog ranog djetinjstva imao je san. Poput svih dječaka, ili bar većine, želio je biti uspješan. Poput mnogih dječaka želio je biti nogometaš. Poput nekih od njih želio je zaigrati za najveći klub, bar u njegovom srcu. Želio je zaigrati za Manchester United. Isti United koji su mu u um i tijelo ugradili majka frizerka i otac instalater centralnog grijanja.

Preko Ridgeway Roversa, gdje je počeo, Tottenham Hotspursa, gdje je upisao prve službene nastupe u mlađim kategorijama, pa Brimsdown Roversa, u čijem je dresu bio najbolji 15-godišnjak u državi, došao je do Old Trafforda. Već u ranoj fazi svoje karijere, ili u kasnoj fazi svog omladinskog razvoja, došao je do kluba čijeg su stadiona tribine s tolikim zanosom posjećivali njegovi roditelji. Sa 17 godina debitirao je za prvu momčad u Liga kupu protiv Brighton & Hove Albiona, kluba kojem će to na kraju biti jedan od najvećih dosega u povijesti, uz dužno poštovanje na njihove nekadašnje prvoligaške i današnje drugoligaške dane.

Ostatak karijere je više-manje poznat, onaj najbitniji dio. Ostatak karijere, kojeg veći dio kao da je pisao neki od engleskih nogometnih "kibica", neki od onih kojima su travnati tereni jučer i danas, uz želju da budu i sutra.

Plućima "dugoprugaša", dijelom zahvaljujući i što se u ranijem dijelu mladosti bavio i trčanjem, te ponajviše desnicom koja je neumoljivo s krila slala "kifle", ubačaje kakve se ponekad promatralo s uzdasima jednakim onima prilikom ponekih driblinga, rastao je u svim sportskim pogledima. I u gotovo svim pogledima. Privlačeći pritom sve više, naravno, pogleda.

Morao je, poput mnogih, odraditi i posudbu prije nametanja na Old Traffordu, "stažirao" je u Preston North Endu, a potom je krenuo s klubom kojem je bio suđen. I koji je njemu bio suđen. More postignuća o kojem sad govorimo krenulo je osvajanjem naslova prvaka i FA kupa, a 1999. se zajedno sa suigračima upisao u povijest, odnosno uvelike sudjelovao u osvajanju trostruke krune, za koju se sad s odmakom može reći da je ujedno i kruna njegove karijere.

Kao što se može reći da su sezone u crvenom dresu, njih osam u kojima je imao status prvotimca, bile najbolje što je pružio nogometnoj javnosti. Tijekom njih je stekao ime na račun kojega je kasnije mogao prezentirati igre i u "nižoj brzini". Stekao je vječnu slavu i poštovanje Old Trafforda, mada će ponešto reći i činjenica da nije stekao mržnju i nepoštovanje najvećih rivala, za koju su igrači poput njega nekako predodređeni.

Iz Uniteda je morao otići, tako kažu, a kopačka u glavu, tako isto kažu, bila je kap koja je prelila čašu strpljenja. Nastavak je slijedio u jedinom klubu koji je mogao podnijeti količinu glamura koji je s ubačajima i slobodnim udarcima dolazio u paketu. U Galacticosima je, istina, "nadmašio" nogomet, dok su istovremeno mnoge momčadi nadmašile taj propali madridski projekt. Ipak, negdje između problema s ozljedama i reklamnih kampanja pamtit će se značajna Beckhamova rola, jedna od najboljih faza njegove madridske karijere, u završnici sezone 2006./2007. Englez se nakon otpisivanja iz ekipe zbog dogovorenog prelaska u LA Galaxy, a zatim i povratka u istu, uvelike odužio Capellu te se ta generacija Reala okitila svojom jedinom titulom, prvenstvenim naslovom osvojenim u posljednjem kolu.

Tada, s 32 godine na plećima, odlučio je da vrijeme za korak dalje. Korak dalje od nogometa, a korak bliže showtime-u, Hollywoodu ili nečem tome sličnom. Vrijeme je bilo za potpuno otvaranje američkog tržišta jednostavnim fizičkim odlaskom na njegova prostranstva.

Bijegom iz ozbiljnog nogometa, kako će to nazvati mnogi, raskinuo je u začetku rasprave o tome je li i dalje spreman za igru na najvišem nivou. MLS, unatoč zavidnoj razini, to nije bio, ako se najvišim nivoom naziva ono najbolje što nogomet na Starom kontinentu nudi. Beckham je otišao, kako su mu u Madridu spočitavali, "biti više filmska zvijezda nego nogometaš". I ostavio cijeli svijet u nedoumici o tome je li bio sposoban odgovoriti zahtjevima nekog europskog angažmana.

No, to je sad ionako manje bitno, mada kasnije epizode u Milanu i PSG-u sugeriraju da je Amerika mogla i pričekati.

Sagledavši sve, Becks, pak, zasigurno nije najbolji nogometaš koji je zabavljao gledatelje diljem svijeta. Nije valjda niti najbolji engleski nogometaš. Bilo je, može se reći, i u Manchester Unitedu boljih. Međutim, malo tko je od njih, možda i nitko, ostavio dublji trag na Old Traffordu, na Otoku, pa i u svjetskom nogometu.

"Ne zna pucati lijevom nogom, ne zna igrati glavom, ne zna uklizati i ne zabija previše golova. Osim toga je sve u redu", čuvena je izjava još čuvenijeg Georga Besta o Beckhamu. Ako, dakle, uzmemo u obzir sve argumente ovog velikana, ostaje samo desna noga da ga demantira.

Valjda bi ga istom i sam David pokušao demantirati. Ne izravnim udarcem, dakako.

Jedan Englez je, dakle, "jednom nogom", dobro, i plućima polumaratonca, napravio sve čega smo se prisjetili u prethodnim rečenicama. Reći će to netko tko možda nije vidio kompletniju sliku Beckhama kao nogometaša. Požrtvovnog veznjaka, maksimalnog profesionalca i igrača koji je uvijek bio podređen momčadi, gdje god je došao.

Za potpuniju sliku uspjeha nedostajalo mu je možda još nešto više s reprezentacijom, no tu mu se jednostavno nije poklopilo. Uspješni kroničari, prisjetit će se, na kraju, šest naslova u Premier ligi, dva FA kupa, dva engleska superkupa, jedne Lige prvaka, jednog Interkontinentalnog kupa, jednog španjolskog prvenstva i superkupa, dva naslova u MLS-u i tituli u Francuskoj za kraj. Sjetit će se, ako netko nije shvatio, svega što može krasiti vitrine Davidovog doma.

Jednom, kad reklamni plakati na zgradama i cestama, časopisima i internetskim prostranstvima, i gdje se već god mogu naći, prestanu bombardirati naše za otpor preslabe umove, ostat će neka druga sjećanja vezana uz ovog Britanca.

Ostat će sjećanje na onaj pogodak Wimbledonu s centra, na Treble s Old Trafforda, na 115 reprezentativnih nastupa, najviše u Engleskoj od igrača u polju, od čega 58 u ulozi kapetana. Ostat će sjećanje na sve naslove u kojima je utkao barem jedan pogodak ili asistenciju. Ostat će gotovo nestvarnih 152 dodavanja za pogodak u 265 nastupa u Premiershipu, uz 62 pogotka u istom razdoblju engleskog prvenstva.

Ostat će sjajan nastup na SP-u 1998., dobro, i mrlja zbog pomalo glupog crvenog kartona. Ostat će, da, u sjećanju onaj promašaj s bijele točke u Portugalu, ali i onaj slobodnjak Grčkoj 2001. godine. Udarac koji je Engleze odveo na Svjetsko prvenstvo, a Becksu omogućio valjda najdraži trenutak svoje karijere. Ako ne njemu, Englezima zasigurno. Ostat će i sve ono što sam zaboravio navesti jer svatko će ga možda posebno pamtiti prema nekom drugom neuhvatljivo izvedenom slobodnom udarcu.

Ostat će, i to je jedna od rijetkih stvari zbog koje osjećam istinsku zahvalnost tehnološkom napretku, video zapisi svih slobodnjaka i ubačaja jedne desnice koja koja je loptu udarala drugačije od drugih.

Možda i bolje od svih drugih.

Neponovljivo, to je već sasvim izvjesno.