Postoje li još uvijek sportski entuzijasti koji ne trče isključivo za novcem?

Upitate li danas bilo kojeg voditelja omladinske škole, trenera u mlađim kategorijama koji je smisao bavljenja sportom mladih generacija dobit ćete od svih identičan odgovor, fizički razvoj djeteta, usađivanje vrednota fair playa, poštovanja prema drugima i različitima, a je li to baš tako? Jesu li svi oni podređeni isključivo tim ciljevima ili je taj cijeli proces prožet još nečime?

Nažalost je, a svi dobro znamo da je to u konačnici težnja za novcem, za zaradom. Možda ne direktno onog trenera u limačima, ali cjelokupnog sustava u kojem i on funkcionira kao jedinka, da apsolutno. Nitko me ne može uvjeriti da je osnovna ideja vodilja razvoj djeteta kao kompletne osobe koja će kroz sport dobiti samo dodatne vještine potrebne za hvatanje u koštac sa svim životnim problemima, koji će neovisno o sportskom uspjehu biti sposoban voditi normalan život. Upravo suprotno.

Svako dijete kod kojeg scouti, lovci na talente, menadžeri "namirišu krv" postaje instrument za ostvarivanje njihove težnje, gladi za zaradom. Velika većina takvih "menadžera" poput hobotnice ima pipke u omladinskim školama i podređuje cijeli proces svojem interesu. Sve se vrti oko sportskog uspjeha jednog ili dvojice njihovih pulena dok svi ostali nisu bitni, oni su tu ovako i onako samo pomoćna radna snaga.

Živite s takvom spoznajom, a onda u svojim lutanjima naiđete na primjer koji je čista suprotnost surovoj stvarnosti, naiđete na primjer u kojem je novac bitan samo u situacijama u kojima treba skupiti za autobusnu kartu do turnira, za najam terena na kojem klinci mogu trenirati, da se kupe dresovi u kojima će nastupati. Jedan takav primjer postoji nedaleko Zagreba, u gradu Sveta Nedelja kroz malonogometnu momčad El Clasico pod vodstvom Kristijana Stripanovića.

Kako se rodila ideja o formiranju dječje malonogometne momčadi?

"Prije 10 godina u svibnju sam slučajno naišao na plakat Sportske igre mladih, nakon prikupljenih informacija predložio sam prijateljima da se prijavimo pošto se igralo u blizini, u Samoboru. Prijavili smo se no nismo ostvarili neki upečatljivi rezultat. Za utjehu nam može biti što smo ispali od kasnijih pobjednika nakon kaznenih udaraca".

Ta godina bila je izrazito teška za vas. Zadesili su vas teški zdravstveni problemi, no unatoč tome želja za nogometom nije nestala

"Te iste godine sam imao u 11. mjesecu operaciju srca i za vrijeme operacije doživio moždani udar. Deset dana proveo sam u komi. Iako su liječnici prognozirali oporavak od dvije godine zahvaljujući svojoj upornosti vratio sam se nakon sedam mjeseci i prvom prilikom vratio se na igralište i zaigrao nogomet s prijateljima. I te godine prijavili smo se na Sportske igre mladih gdje smo ispali u polufinalu".

Što je bilo presudno da nakon što ste plesali po rubu života nastavite rad s djecom?

"Djeca su bila taj faktor, njihova želja da ih vodim i dalje i korist koju oni u konačnici mogu imati od bavljenja sportom u toj fazi fizičkog i mentalnog sazrijevanja. Mnogi ljudi oko mene nisu razumjeli to što radim, govorili su mi da se okanim tog posla jer nemam niti rezultata niti zarade, bavim se glupošću i samo trošim svoje vrijeme. Nisam se obazirao na takve komentare jer sam znao da radim dobru stvar za djecu i znao sam da će uz marljivi rad i malo sreće doći i rezultati".

I bili ste u pravu, rezultati su stigli prije tri godine

"2015 godine smo se prvi puta plasirali na državno natjecanje u Splitu i svi smo bili presretni. S obzirom na situaciju u kojoj svi živimo postavilo se pitanje financija kako za momčad tako i za mene, ali od prvog dana kada sam se upustio u sve ovo radio sam besplatno tako sam nastavio i dalje. U premijernom nastupu na državnom natjecanju završili smo četvrti od 16 momčadi što uopće nije loše".

Nije, ali ipak nije bio ni najbolji.

"Ne, sljedeće godine uspeli smo se stepenicu više, završili smo na trećem mjestu, a onda sljedeće otišli do kraja, osvojili smo naslov državnih prvaka i na osnovu toga predstavljali Hrvatsku na međudržavnom natjecanju zajedno s predstavnicima Srbije i Bosne i Hercegovine. Na žalost nismo uspjeli više od drugog mjesta. Mi smo jedina momčad u povijesti Sportskih igara koja je tri godine za redom nastupala na državnom i u sva tri navrata završila među četiri najbolja".

"Paralelno sa Sportskim igrama mladih vodio sam istu momčad i na natjecanju Odmorko gdje smo u pet godina osvojili tri bronce i jedno zlato bez i jednog pravog treninga. Svi ti rezultati pomogli su nam da zaslužimo i pažnju sponzora te smo napokon mogli prestati brinuti o novcima za kupnju dresova, prijevoz do turnira i sl.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

"Prije dvije godine kada sam dobio posao svi su mislili da ću prestati, ali nisam želio zbog djece niti zbog sebe, želim nastaviti s tim dokle god ću moći, a prije dva mjeseca stupio sam u kontakt sa ŽMNK Mc plus, prvakinjama Hrvatske i u razgovoru s predsjednikom kluba gosp. Jandrečićem rodila se ideja o osnivanju malonogometnog kluba u Svetoj Nedelji u sklopu kojeg bi egzistirale i mlađe kategorije".

Za kraj koja je vaša poruka za sve one koji se bave sportom iz ljubavi, a ne zbog profita?

"Cijeni, vjeruj i budi uporan, kada to sve naučiš postaneš strpljiv i s vremenom stigne nagrada u obliku rezultata. Kada naučiš cijeniti male stvari onda možeš očekivati nešto više".