Dinastije Agnelli i Moratti: kako je rođen Derby d’Italia i zašto je 'razbojstvo' iz 1998. godine ušlo u povijest Serie A

Makar isti epitet važi i danas, evo 59 godina kasnije, kad god slijedi susret "nerazzurra" i "bianconera", u međuvremenu se mnogo toga promijenilo, a sam naziv najviše nervira navijače, naravno – Milana, koji smatraju da su njihovi obračuni sa "Starom damom" zapravo derbi Italije, ili, banalnije – najveća utakmica Serie A. Imaju za to i sasvim jasno objašnjenje, kako bi rekao legendarni direktor Milana, Adriano Galliani: Juventus je klub koji ima najviše titula prvaka Italije, a mi Kupova i Liga prvaka, stoga je jasno koji meč zaslužuje ovaj atribut.

Vrijeme Brere i zlatnih godina "calcia" je, realno, već prošlost, odavno su i Premiership i La Liga (po nekima čak i Bundesliga) stigli i prestigli talijansku ligu. I nije se samo promijenila činjenica da je doba kad je jedan Zico igrao za – Udinese, a Socrates u Fiorentini postali "past tense", da i ne govorimo o Maradoni i Platiniju… Uz to, rivalstvo klubova iz "Derbyja d'Italia" obilježeno je i nostalgično-romantičnom pričom o dvije obitelji koje su bili vlasnici klubova. Dinastija Agnelli, na čelu s "advokatom" Agnellijem vs. Moratti (prvo otac Angelo, tvorac Hererrinog Intera koji je osvajao Europu, kasnije i sina Massima, pod čijim je vodstvom Mourinho donio povijesni "triplette" 2010. godine). Američki milijarderi, financijski fondovi preuzeli su kontrolu nad talijanskim nogometom, umjesto Morattijevih Inter kontrolira fond Oaktree, nema ni Angellija u Juventusu (doduše, ostao je nećak Lapo Elkann).

Uz to, ovi klubovi imali su i posebnu značajku, predstavnici bogatog, razvijenog sjevera Italije, čuvenog trokuta Milano – Torino – Genova. Uz ipak bitnu razliku: Torino, simbol talijanskog ujedinjenja i Pijemonta, imao je nazivnik industrijskog grada, s nepreglednim pogonima Agnellijevog FIAT-a u Mirafioriju i Lingottu, dok je Milano i to baš ona Interova "polovica" simbolizirao život luksuza, bogate srednje i više klase (za razliku od "rossonere" koji su uvijek imali epitet radničkog, da ne kažemo - proleterskog kluba, stoga su ih interisti i zvali podrugljivo "casciavite" – odvijači). Također, većina VIP-ova podijelila je simpatije za ova dva „sve-talijanska“ kluba, koji imaju navijačku vojsku na cijeloj "čizmi" i otocima. Da ne nabrajamo one za koje možda niste čuli, recimo da su vatreni navijači Juventusa Eros Ramazzotti, Flavio Briatore, a Intera Adriano Celentano, Andrea Bocelli, Valentino Rossi…

Uz sve to, postoji i ona ključna razlika dubokog ambisa između dva kluba, a to je bez dileme status Juventusa kao režimskog povlaštenog kluba, zaštićenog u državnom "sistemu" (to se kod njih kaže "palazzo"), te njihova moć i utjecaj, makar im se znalo to i razbiti o glavu, kao u famoznoj aferi "Calciopoli" kad je razotkrivana kupola na čijem je vrhu bio Juventusov menadžer Luciano Moggi. No, ta stigma Juventusa nikada nije prestala biti aktualna, dok je s druge strane Inter simbolizirao pošteni, korektni, sportski duh, a svoje uspjehe nije konstruirao uz pomoć financijskih injekcija, korupcije, sudačke privilegiranosti itd… nego uz "krv, suze i znoj", baš po uzoru na onaj mitski catenaccio iz šezdesetih.

O "derbiju Italije" mogli bi se ispisati romani, priča je to o desecima epskih poglavlja i utakmica, ali možda je najznakovitiji, najsimboličniji bio onaj u kojem se odlučivalo o tituli u travnju 1998. godine, koji je i dan-danas tema rasprava po barovima. Ostala su četiri kola do kraja, Juventus je bio lider, ali sa samo bodom prednosti ispred Intera i bilo je jasno da će međusobni okršaj u Torinu biti presudan. Obje momčadi bile su prepuna asova, s jedne strane Zidane, Del Piero, Deschamps, Davids, s druge Ronaldo, Simeone, Zanetti, Djorkaeff… Domaćini su materijalizirali bolju igru u prvom dijelu i poveli sa 1:0, ali je u nastavku Inter dominirao, stvarao prilike… I onda, u 69. minuti, Iuliano je napravio eklatantni prekršaj nad Ronaldom u kaznenom prostoru, kojeg je sudac Piero Ceccarini "previdio", što je izazvalo žestoku reakciju interista, koji su potrčali za njim po terenu, čak je i inače smireni, odmjereni trener Gigi Simoni utrčao na travnjak. Da nesreća bude veća, u tom kaosu Juventus je naravno nastavio akciju i u kontri je Taribo West zaustavio Del Piera u kaznenom prostoru, a Ceccarini – pokazao na bijelu točku! Pagliuca je obranio šut Del Piera, ali tih 1:0 je ostalo do kraja, a Juventus osvojio titulu.

Ta utakmica je, evo, 28 godina kasnije i dalje simbol u pričama o "okultnoj", podzemnoj moći Juventusa, koji je tako jednako obožavan od najbrojnije vojske tifosa u Italiji (kažu, oko 17 milijuna), ali istim intenzitetom i omrznut od manje-više svih ostalih.

Dva kluba povezuju i neka slavna imena, tako je Giovanni Trapattoni, strateg najboljeg Juventusa u povijesti, kasnije osvojio titulu sa Interom na pogon njemačkih "panzera" Klinsmann/Mattheus/Brehme. Naročito je intrigantan i "slučaj" Antonija Contea: aktualni kormilar Napolija bio je ne samo igrački idol navijača "Stare dame", već je i kao trener sa tri uzastopne titule (2012. – 2014.) trasirao put devetogodišnjem serijalu naslova Torineza, kojeg je prekinuo – upravo on, donijevši "scudetto", naravno, Interu (2021.). Uz to, svakako cinično zvuči i podatak da su oba naslova Fabija Capella sa Juventusom (2005., 2006.) administrativno oduzeta zbog spomenuta afere Calciopoli i službeno dodijeljena baš Interu…