Od Agnellija i Berlusconija do Tudora i Modrića: magija talijanskog 'nobless' derbija

Milanisti su, naime, oduvijek smatrali da je njihov okršaj sa "Starom damom" zaslužio taj epitet. No, kad bismo danas, čisto matematički, tražili odgovor na tu dilemu, Brerina kovanica opet – vrijedi, jer na listi osvajača titula Juventus ima 36 (ne računajući dvije oduzete), Inter 20, a Milan 19.

Kako god bilo, nedjeljni dvoboj u Torinu, Juventus – Milan, za nas ima poseban značaj, jer bit će to sudar trenera domaćina, Igora Tudora i Luke Modrića, pa ga iz naše perspektive možemo nazvati i "derby croato".

"Luka je ponos moje domovine, igrač kakav se rađa jednom u 300 godina", kazao je splitski strateg nedavno o kapetanu "Vatrenih".

U natjecateljskom aspektu, ovo je jedna od utakmica Serie A koja će pokazati tko je (ne)spreman uključiti se u jednu od najneizvjesnijih utrka za naslov, u kojoj otprilike jednake izglede imaju još aktualni šampion Napoli, te onaj prethodni, upravo Inter.

Priča o Milanu i Juventusu, prije svega, za nogometne romantike i zaljubljenike u "calcio" iz onih slavnih vremena, ima okus gospodštine, noblessa, u znaku dvojice velikih suparnika, ali i prijatelja. Gianni Agnelli i Silvio Berlusconi. Gazda FIAT-a, "capo" najaristokratskije talijanske obitelji kontra najuspješnijeg talijanskog "self made" poduzetnika s konca prošlog stoljeća. I zaista, u tim zlatnim godinama Italije, ne samo u nogometnom aspektu, oni su vladali i dominirali, čak su nazivani i "Sacra Alleanza" (Sveti savez) međusobno se boreći i dijeleći titule, pokale, uz potpunu nadmoć nad svih rivalima. Nedodirljivi na prijestolu.

Milano i Torino, dvije industrijske metropole bogatog talijanskog Sjevera, dijeli samo 150 kilometara autostrade A4, simboli su Pijemonta i Lombardije, vodećih regija cijele zemlje. Tako blizu, a tako daleko, nikada nisu bili povezaniji nego u eri dualiteta "Avvocata" i "Berlusce". Koliko god se žestoko nadmetali na terenu za prevlast, izvan tih 90 minuta bili su partneri. Poznate su legende o raskošnim večerama za elitne uzvanike nakon međusobnih utakmica, uz menije sa glavnim specijalitetom – tartufima, dogovore uz čašice Chiantija. Primjerice, svakog ljeta kao generalna proba uoči početka prvenstva na San Siru igrala se utakmice Milan – Juventus za Trofej Berlusconi, a kad se u tom meču teško ozlijedio Gigi Buffon, Berlusconi je svojim rivalima doslovno na "thank you" posudio svog tada prvog čuvara mreže, Christiana Abbiatija. A naslovnice gossip revija često su objavljivale zajedničke fotografije: obitelj Angelli je svoju bazu imala u Sestriereu, mondenom alpskom zimovalištu tik do francuske granice koje je utemeljio otac, senator Giovanni Agnelli iz predratnog razdoblja, dok je Berlusconijevo gnijezdo bila pak Villa Certosa, raskošni ljetnikovac na Sardiniji, gdje je primao najveće moćnike svijeta, uključujući i Putina, ali i organizirao, hmmmm… velike zabave sa ljepoticama, kasnije nazvane "bunga bunga" u poznatoj aferi.

Juventus je dugo dominirao u Italiji, 70-ih i 80-ih godina, s generacijom Zoff, Gentile, Cabrini, Scirea… Tardelli, Rossi, Bettega, kasnije i Platini, Boniek… uz potpis velikana trenerskog velikana Giovannija Trapattonija. No, prekid te nadmoći dogodio se ključne 1986. godine, kad je Berlusconi, već dokazani industrijalac na više frontova, od građevine preko trgovine do medija, odlučio kupiti Milan (iako je urbana legenda kazivala da je u mladim danima bio "interista". I kako je u svim aspektima bio pobjednik, tako je vrlo brzo stvorio sjajnu momčad u znaku Nizozemaca (Gullit, Van Basten, Rijkaard), ali njegovo remek-djelo zapravo je bila promocija Arriga Sacchija, genijalnog znalca dovedenog iz Parme. Koji je bio potpuna kontrateža juventinskom, trapatonijevskom pragmatičnom nogometu. "Calcio spettacolo" označio je revolucionarnu promjenu talijanskog nogometa, kontra "catenaccia" i vladajuće filozofije. Umjesto da je najvažnije ne primiti gol, postalo je – dati jedan više. Istina, Sacchijeva čarolija trajala je samo par godina, naslijedio ga je Capello, znatno "talijanskiji" trener, koji je vratio Milan na tvorničke postavke, ali serijal trijumfa nije prekinut.

Uglavnom, ta priča o savezništvu Milana i Juventusa potrajala je prilično dugo, preciznije od 2006. godine i famozne afere "Calciopoli" koja je Torinezima poništila dvije titule i poslala ih nakratko u Serie B. Prethodno, međusobno su odigrali i najavažniji u moru svojih epskih derbija, finale Lige prvaka 2003. godine na Old Traffordu, kad su "Rossoneri" Carla Ancelottija slavili nakon negledljivih 120 minuta i lutrija na jedanaesterce.

Otada, Juventus – Milan više nema taj miris duela talijanskog jet seta, postao je skoro obična utakmica, tek jedan od derbija. Nema više ni starih Agnellija ni Berlusconija, ali vlasništvo Juventusa ipak je ostalo u krugu njegovih nasljednika iz familje preko holdinga Exor NV, dok je Milan pod kontrolom američkog investicijskog fonda RedBird Capital Partners.

Ono što dodatno povezuje, bolje rečeno, inspirira slavne rivale je – glad za trofejima. Nakon što je nanizao devet titula zaredom od 2012. do 2020., Juventus je pet godina bez naslova što je za njih, znate već, prava vječnost. Milan je pak slavio samo jednom (2021.) u posljednjih 14 sezona. Hoće li netko, prekinuti post u 2026.? Odgovor, jasno, nećemo saznati u nedjelju, ali mogao bi se, barem, nazrijeti na vidiku…