Na današnji dan: Kako je Barcelona pobjedom nad Arsenalom pokrenula svijet?

Barcelona je svakako nogometni gigant i tu nema nikakvog spora, ali treba podsjetiti čitatelje kako status koji katalonski klub ima sada u svijetu nije bio jednak prije 15 ili 20 godina. Zbog razno raznih nogometnih i često ne-nogometnih razloga (diktatura Francisca Franca), Barcelona nije osvajala pregršt trofeja nakon Drugog svjetskog rata.

U tim godinama madridski Real bio je apsolutni kralj Španjolske pa i Europe te je osvajao većinu domaćih trofeja, naročito prvaka Španjolske. Barcelonin pravi uzlet u neke van španjolske vode i početak tog statusa velike europske momčadi počinje 1992. godine kada dolaze do prvog naslova prvaka Europe. Bila je to sjajna generacija predvođena Michaelom Laudrupom, Hristoim Stoičkovim, Ronaldom Koemanom, Pepom Guardiolom i Andoni Zubizarretom, a na klupi je bio legendarni Johan Cruyff.

To možemo naznačiti kao početak ove planetarne popularnosti kakvu Barcelona danas ima. Međutim, premda su do kraja 90-ih osvojili pet naslova prvaka Španjolske, igrali finale Lige prvaka 1994. godine i osvojili Kup pobjednika kupova, Real je definitivno još uvijek bio nenadmašan u bilo kakvim razgovorima o veličini kluba.

Zato je izuzetno važna bila ta večer u Parizu kada je pao Arsenal. To je bila momčad koja je nagovijestila svu ljepotu i čaroliju igre koju će Barcelona pružati narednih 10-ak godina, a nastavit će se i dan danas. Momčad je bila izuzetno talentirana, predvođena Ronaldinhom, Samuelom Eto'om i Decom, a interesantno na klupi su finalni sraz počeli Xavi i Andres Iniesta bez kojih je nemoguće zamisliti Barcelonu kasnih 00-ih godina. Na klupi je bio kao i 1992. Nizozemac, ali sada Frank Rijkaard.

Barcelona je sezonu u Ligi prvaka odradila odlično, upisala osam pobjeda i četiri remija uz gol razliku 22:4. Obrambeni bedem koji su činili Rafa Marquez i Carles Puyol rijetko bi popustio. S druge strane u finalu je stajao Arsenal koji se nalazio na pragu transformacije i bila je to praktički utakmica generacije „Invincibles“ koja je dvije godine ranije ostvarila najveći niz u Premierligi bez poraza.

Freddie Ljungberg i Thierry Henry imali su 29 godina, Robert Pires imao je 33, Sol Campbell 32, a vjernom vojniku Topnika Dennisu Bergkampu to je bila posljednja sezona. Barcelona je bila blagi favorit prije početka finalnog sraza, ali ako pogledamo sam početak susreta, Arsenal nije bio nimalo bezopasan.

Vrlo opasno su prijetili Topnici, Victor Valdes odigrao je jednu od svojih najboljih utakmica, no jedan segment u 18. minuti bio je od presudne važnosti za tijek susreta. Jens Lehmann je prilikom jednog istrčavanja napravio prekršaj van šesnaesterca te je zaradio crveni karton, a umjesto neutješnog Piresa u igru je ušao Manuel Almunia. Niti činjenica da igraju s igračem manje nije obeshrabrila Arsenal jer su u 37. minuti sjajnim udarcem glavom Campbella došli do velikog vodstva.

Dugo je vodio Arsenal, 15 minuta dijelilo ih je od naslova prvaka Europe, prvoj u dugoj povijesti, ali nisu izdržali. Izjednačujući pogodak postigao je Eto'o u 76. minuti, a pobjedu Barceloni donio je u 81. minuti Juliano Belletti koji je ušao samo par minuta ranije u igru. Vjerovali ili ne, Brazilac je za Barcelonu postigao samo jedan pogodak u karijeri i to baš tada u finalu Lige prvaka (ima i Arsenal svojeg Lilliana Thurama).

Barcelona je osvojila svoj drugi naslov u povijesti i krenula u pohod na osvajanje svijeta svojim fantastičnim nogometom. Od tog trenutka do današnjeg dana, osvojili su još tri naslova prvaka Europe, osam naslova prvaka Španjolske i šest naslova Kupa kralja. Definitivno je katalonska momčad obilježila nogomet kasnih 2000-ih i 2010-ih u Europi i premda ne možemo jasno tvrditi da toga ne bi bilo da se nije dogodio Pariz, možemo istaknuti kako je tada počela globalna pomama za katalonskim sastavom.