Nakon prospavane noći: Zašto su igrači i Bjelica zaslužili puno više od otrovnih strelica?

U samom finišu utakmice Tete je bio precizan s bijele točke, Felix Brych ubrzo je svirao kraj, a većina ljudi na stadionu držala se za glavu kao da ni sama ne vjeruje što se dogodilo. Atmosfera je bila sablasna, rijetko je vidjeti takav raspon osjećaja od euforije i nevjerojatne sreće do potpune tišine, ljutnje ili češće totalnog šoka. Tako smo se osjećali mi koji smo bili na stadionu i gledatelji koji su pred malim ekranima pratili utakmicu.

Možete onda misliti kako su se osjećali igrači ili članovi stručnog stožera. Joe Rogan je poznato lice s američkih tv-ekrana koji uz gomilu poslova među kojima i voditelja UFC priredbi, vodi i jedan sjajan podcast pod nazivom „Joe Rogan Experience“. U njemu je u više navrata govorio kako ne želi intervjuirati borce nakon što su nokautirani. Jednostavno, u tim trenucima, nisu u stanju izgovoriti što bi htjeli i na neki način je neprofesionalno te grubo rečeno, neljudski.

Nije ista situacija, ali treba se staviti u kožu Nenada Bjelice. Jasno je da postoje obveze trenera i igrača prema medijima i nositeljima televizijskim pravima, jasno je također da si trener ne smije dozvoliti "slobodnije" ponašanje u javnom nastupu, ali je također kristalno jasno da u tim trenucima, netom nakon takve završnice, u afektu, teško možete izgovoriti nešto pametno ili se suzdržati od nekog neželjenog ispada.

Zato je neshvatljiva medijska paljba prema treneru Dinama. U redu, zanemarimo što je rekao u tv kamere. To svi možemo kritizirati, ali što je loše u tome što je kritizirao VAR? Ovo govorim kao jedan od zagovornika uvođenja video tehnologije i nemam nikakvih zamjerki na korištenje istog na ovom susretu. Koordinator sudaca za VAR, Bruno Marić dan kasnije je rekao kako je istup Bjelice štetan za nogomet i uvođenje tehnologije u HT Prvu ligu.

Jesmo li se mi pretvorili u neko zatvoreno, autoritarno društvo u kojemu razmjene mišljenja ne smije biti? Po čemu se ono što je jučer rekao Bjelica razlikuje od toga što su više puta govorili Jürgen Klopp, Pep Guardiola ili Ernesto Valverde. Neki idu toliko daleko pa se protive VAR-u čak i kada im donosi korist. To je potpuno normalno u drugim ligama, različita mišljenja postoje, ali se kod nas dan nakon susreta otvoreno govori o Bjelici kao gubitniku koji ne može istrpjeti da je njegova momčad prosula vodstvo od 3:1 tri minute do kraja susreta.

Nažalost, jučerašnji epilog susreta donio nam je ponavljanje jedne vrlo uobičajene pojave u hrvatskom društvu. Često od gubitnika pokušavamo silom stvoriti pobjednike, ali jednako tako i često od pobjednika želimo umjetno napraviti gubitnike. Iako je osvojila gomilu svjetskih, europskih i olimpijskih medalja, Sandra Perković nam više nije toliko atraktivna i dominantna jer je na jednom velikom natjecanju propustila uzeti tko zna koje po redu zlatno odličje.

Jednaka je stvar s Dinamovom momčadi. Da čovjek ne zna stanje u grupi, pomislio bi nakon komentara, novinskih napisa i izjava kako je Dinamo ponovno u situaciji kao prije nekoliko sezona i na pragu rušenja novih negativnih rekorda. Ne treba bježati od istine. Jasno je da se nije smjelo dogoditi da koncentracija padne u toj mjeri. Jednako tako igraču kao što je Kevin Theophile-Catherine koji je jedan od najboljih stopera u Dinamovoj novijoj povijesti ne smije se dogoditi da napravi onakvu glupost u posljednjim trenucima. Dani Olmo koji će iz kluba otići za rekordni iznos nije trebao u sudačkoj nadoknadi kretati u kontru već pokušati što duže zadržati loptu i potrošiti vrijeme.

Možda je i Bjelica mogao posljednju zamjenu napraviti kasnije. Puno je tu stvari koje su kristalno jasne, ali i dosta onih koje spadaju u "što bi bilo kad bi bilo" rubriku. Nažalost, zbog ovog neuspjeha, što to doista jest kada vodite u sudačkoj nadoknadi s 3:1, nismo od drva vidjeli šumu. Nedovoljno se istaknula činjenica da je trener Dinama u vatru gurnuo dvojicu mladića Luku Ivanušeca i Marka Điru koji su mu donijeli pogodak i iznuđeni crveni karton. Nije se dovoljno istaknulo kako je susretu prisustvovalo 30 tisuća ljudi koji su od prve do posljednje minute pjesmom nosili igrače do ipak pozitivnog ishoda.

Propustilo se pohvaliti u velikoj mjeri Bad Blue Boyse koji su fanatičnim navijanjem i prekrasnom šalijadom bili važan kotačić u igri Dinama. Na kraju susreta dozivali su igrače ispod sjeverne tribine i pljeskom ih ispratili, što nije često bio slučaj posljednjih godina. Bilo je i međusobnog navijanja, u večeri koja je bila sve samo ne vesela za svakog navijača Dinama.

Na kraju, nije se dovoljno naglasila činjenica da je Dinamo još uvijek u odličnoj poziciji da osigura proljeće u Europi, a nije ostao bez šansi za nastavak natjecanja u Ligi prvaka. Također, sama činjenica da Dinamo još može i prvi biti u skupini govori da Bjelica i njegova momčad rade sjajan posao. Do prije par godina, ovih dana Dinamo bi bio bez bodova uz neku grozomornu gol razliku. Razumijem da su očekivanja porasla i teško je prožvakati onakav hladni tuš, ali treba ipak zaključiti cijelu priču s nečim pozitivnim.

Bjelica je oštro reagirao i rekao kako ovo nije Dinamo od prije par godina koji je imao luzerski mentalitet niti će se ovakav rezultat ikada više ponoviti. Više puta je isticao da je to nogomet. Legendarni Frank Sinatra u svojoj pjesmi That's life kaže kako je visoko letio u travnju, da bi u svibnju bio srušen. Ipak, on je svjestan kako će promijeniti taj tijek kada se vrati ponovno na vrh u lipnju.

To je put kojim Dinamo treba ići. Bili su na vrhu, osigurali su europsko proljeće i praktički proljeće u Ligi prvaka, ali su nažalost bili srušeni ili da bolje kažemo nakratko zaustavljeni. Ako su pravi, ako je ova momčad mentalno snažna, vrlo brzo će se vratiti i ponovno zajahati onaj vrh s početka. S obzirom na to kako se ponašaju igrači i njihov trener, ne sumnjamo da će u tome uspjeti. I to je nešto s čime trebamo krenuti dalje. 

FOTO: Marko Lukunić/PIXSELL