Protiv Lyona brani se čast kluba

Kako li samo u ovom trenutku daleko izgleda ljetni početak kvalifikacija za Ligu prvaka? Kao da se ne radi o istoj sezoni, a od početka natjecanja prošlo je samo nekoliko mjeseci. Malmö u kolovozu, odlično raspoloženje među igračima, navijačima, na ulici. Čitav grad je s nestrpljenjem čekao da se elitno europsko nogometno natjecanje vrati na (ušminkani) Maksimir nakon toliko godina i da ponovno na razglasu zasvira legendarna himna Lige prvaka. Danas, nažalost, svi jedva čekaju da se cijela priča što prije završi.

U prosincu smo, blizu je kraj kalendarske godine. Hladno je, maglovito, kišno vrijeme, vrlo slično atmosferi u Dinamu, ali i među navijačima i simpatizerima kluba. A nije trebalo biti tako. Raspoloženje u gradu ne otkriva da u Hrvatsku u srijedu dolazi jedan od najtrofejnijih francuskih klubova, sigurno njihov najuspješniji u posljednjih desetak godina. Komadić papira, za kojeg se na otvaranju sezone otimalo pola grada i za kojeg se bilo spremno izdvojiti četveroznamenkasti, danas se tu istu ulaznicu može nabaviti za dvoznamenkasti iznos.

Dinamo je u društvo klubova svoje skupine Lige prvaka 'uletio' s krivimo predodžbom i nerealnim očekivanjima što bi u stvari Liga prvaka trebala predstavljati za zagrebački sastav. Svi koji prate nogomet, svjesni su kvalitete i snage Liga petice, ali i portugalskog, ukrajinskog, nizozemskog prvenstva, što bi se pogotovo trebalo odnositi na klubove koji kroz njih zasluže svoju priliku igrati u europskim natjecanjima. No, kada se s njima u istu rečenicu stavi Dinamo, odjednom su kriteriji drugačiji, a svake sezone iznova krene priča o 'suparnicima po mjeri' ili nekakvim redovitim 'mušterijama'.

Na otvaranju natjecanja poraz od Kraljevskog kluba minimalnom razlikom samo je bio katalizator priča, ne samo o (već legendarnom) prezimljavanju u Europi i osvajanju treće pozicije, nego se krenulo s izjavama o borbi za drugo mjesto i nastavku natjecanja u Ligi prvaka. Realno, Real je te rujanske večeri trebao slaviti s većom razlikom nego što je završio uzvratni susret u Madridu. Početak sezone španjolskog velikana, gostovanje u za njih 'egzotičnom' Zagrebu, fantastična večer Kelave, uz nebrojene promašaje, ali i plus izuzetno borbena i motivirana predstava zagrebačkih nogometaša, omogućili su Dinamu da rezultatski ne strada na Maksimiru. Makar je prema propuštenim prilikama na semaforu komotno moglo stajati 1:6.

Umjesto da su se i protiv ostalih protivnika u skupini postavili na identičan, agresivan i borben način, u modru svlačionicu uvukla se misao kako na temelju te prve utakmice, rezultata na kraju, mogu bez problema parirati i Lyonu i Ajaxu. No, i igrači, trener, ali i navijači grubo prizemljenje doživjeli su već u iduća dva europska susreta. Let je bio visok pa je i pad bio bolniji, a depresivna atmosfera onda se pretočila i na hrvatsko prvenstvo.

Naravno da se Dinamo imao pravo potajno nadati uspjehu u ovosezonskoj skupini Ligi prvaka, ali se trebao postaviti u poziciju i odnos prema ostatku društva iz skupine gdje objektivno i pripada, kao autsajder, te iz prikrajka vrebati svoju šansu za poneki rezultatski uspjeh. Ako su ukaže neka prilika za nešto više, spremno ju dočekati i iskoristiti. Umjesto da igrači, struka pa i navijači uživaju u povijesnom uspjehu jedne generacije koja dijelila maksimirsku svlačionicu, koja je bila dovoljno dobra da nakon toliko godina posrtaja i čekanja uđe u to elitno društvo, stavljeno je na njih nerealno breme nekog rezultatskog imperativa pa čak i prolaska u daljnji nastavak natjecanja.

Prilika za nastup na najvećoj europskoj nogometnoj pozornici, prilika da pokažu svoje nogometno znanje, ali prije svega volju, motiv i želju za sudjelovanjem u Ligi prvaka, na kraju se pretvorila u neku vrstu kazne, koju u mukama moraju odraditi. Jedino što se od igrača, trenera trebalo tražiti i očekivati bio je beskompromisan, borben, fanatičan pristup u tim utakmicama, što smo iz nekog nepoznatog razloga vidjeli samo na otvaranju sezone protiv Madriđana, gdje se i nekakav uspjeh realno najmanje mogao očekivati.

Kako se postaviti protiv Lyona

Stiglo je vrijeme da se europska sezona zaključi na način kakav je bila i otvorena, da u svakom trenutku budu ponosni na dres kojeg nose, grb, klub i grad koji kroz ovo natjecanje predstavljaju, ali uostalom da kroz momčad predstave i svoje kvalitete nogometnom svijetu u najboljem mogućem svjetlu.

Priča o Ligi prvaka kao školi za Dinamove igrače koji će to svoje znanje iskoristiti u narednim sezonama potpuno je promašena. Većina ovih igrača, nositelja igre današnjeg sastava vjerojatno neće biti ovdje i iduće sezone, a i pitanje je hoće li uopće zagrebački klub naredne godine i nastupati u elitnom europskom nogometnom natjecanju.

Liga prvaka trebala je sada i ovdje predstaviti Europi kakav nogomet se igra u Zagrebu i Hrvatskoj, kao što su to na svoj način za svoje sredine napravili Viktoria, Trabzonspor, Genk ili toliko spominjani APOEL. Nažalost, ili na sreću, ostala je još ta posljednja ovosezonska europska utakmica, u kojoj se cjelokupni dojam ipak može popraviti te se na dostojan način oprostiti od Lige prvaka, ali i vjernih navijača, jer svaki od njih koji posjeti maksimirsko zdanje u srijedu navečer to zaslužuje.

Lyon je mega momčad, sastavljena od francuskih, argentinskih, brazilskih reprezentativaca, gdje ima mjesta i za jednog hrvatskog. Fantastična četvorka koja nije igrala u prvom susretu, Lisandro, Ederson, Gourcuff, Cris, bit će spremna za ovu utakmicu i jedini način na koji se u nogometu možete suprotstaviti kvalitetno nadmoćnijem protivniku je da kroz veću borbenost, požrtvovnost, agresiju pokušate smanjiti tu kvalitativnu razliku te na taj način isprovocirate slabiji dan protivnika, koji vas u konačnici može dovesti do pozitivnog rezultata. Dinamo u susret ulazi izuzetno obrambeno oslabljen, bez Tonela, Šimunića, Cufrea, zaboravljenog Bišćana i baš zato su priče o ganjanju boda ponovno nerealne. Koji god sastav istrčao protiv Lyona morat će 'pojest travu' Maksimira, a jedini zadatak i cilj bit će obraniti ugled i čast zagrebačkog kluba.

Najaviti prije utakmice kako će ekipa dati sve od sebe nije dovoljno. Riječi se moraju pretvoriti u djela, a teren treba biti jedino mjerilo i mjesto gdje će pokazati zbog čega su dobili priliku igrati i trenirati u ovom klubu, zbog čega imaju privilegiju sudjelovati u Ligi prvaka. Ocjenu za nastup u posljednjoj utakmici, ali i ocjenu čitave europske sezone dobit će nakon posljednje utakmice, a pljesak s tribina, ako ga zasluže, bit će im jedina i prava nagrada, a ne konačni rezultat ili osvojena premija.

Dinamu u posljednjoj utakmici skupine Lige prvaka nije potreban niti pozitivan konačni rezultat, bodovi, čak niti postignuti pogodak, makar ne bi bili na odmet. Dovoljno će biti da svi ljubitelji plave boje, navijači, simpatizeri kluba osjete da su igrači i trener s ponosom i žarom odigrali nogometnu utakmicu te kako se svakom od njih nakon dvoboja može čvrsto stisnuti ruka za partiju koju su prikazali i pružili.