Šahtar - rudari u kopačkama

Godine 1868. britanski poduzetnik John Hughes je kupio malo prašnjavo kozačko selo Aleksandrovku s idejom da tamo započne s pokretanjem rudarske industrije. Ideja je bila logična jer su u tom području otkrivena ogromna nalazišta ruda, a ruska država nije imala dovoljno ni stručnjaka ni znanja da sama počne iskorištavati ogromno rudno bogatstvo ispod zemlje. Hughes je isplovio iz Engleske s flotom od osam brodova i stotinjak radnika koji su bili iskusni rudari i radnici u željezari. Ponijeli su sa sobom sve potrebne alate, strojeve i materijal. Na mjestu su sastavili metaluršku radionicu, počeli kopati ispod zemlje, te s vremenom otvorili prve rudnike, čeličanu i željezaru. Posao je bio profitabilan i Hughes je uskoro otvorio i bolnicu, školu, javno kupalište, čajanu, ciglanu, organizirao vatrogasnu brigadu i otvorio anglikansku crkvu. U njegovu čast, mjesto je promijenilo ime u Juzovka (Hughes – Hjuz – Juz – Juzovka). Bio je to početak jednog od budućih središta europske teške industrije – Donbasa, a Juzovka je danas poznata pod imenom Doneck.

Iako o tome nemamo pisanih dokaza, teško je zamisliti da britanski rudari koji su bili članovi ekspedicije nisu sa sobom donijeli i nogometnu loptu. U to vrijeme su Britanci gdje god bi putovali sa sobom nosili svoje sportske rekvizite i sasvim sigurno su se prve nogometne utakmice igrale u Donecku davno prije nego što je u gradu službeno osnovan prvi nogometni klub 1936. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata je klub dobio ime Šahtar, što znači rudar i što je sasvim logično za grad koji se razvio zahvaljujući toj grani industrije. Klub iz Donecka je odigrao 44 sezone u prvoj ligi Sovjetskog saveza i na vječnoj tablici zauzima respektabilno osmo mjesto (prvi je moskovski Spartak, a slijede ga dva Dinama, kijevski i moskovski). Perjanica ukrajinskog nogometa u sovjetskom razdoblju je naravno bio Dynamo Kijev, a Šahtar ga je pratio s poprilične udaljenosti, osvojivši u tom razdoblju dva druga i dva treća mjesta. Puno više uspjeha je imao u Sovjetskom kupu, koji je osvojio četiri puta i još toliko puta igrao u finalu.

Ni u samostalnoj ukrajinskoj ligi koja se počela igrati 1991. godine, Šahtar nije odmah poletio na vrh. S Lobanovskim na klupi, Rebrovom i Ševčenkom u napadu, te braćom Surkis u pozadini, Dynamo je jednostavno bio previše kvalitetan i pokriven na svim pozicijama, što je dokazivao i na europskim travnjacima.

Šahtarom je u prvoj polovini devedesetih vodio povolški Tatar Ahat Bragin, "kontroverzna" figura iz prijelaza iz jedne države u drugu, te iz jednog ekonomskog sustava u drugi. Bragin je ubijen u bombaškom atentatu na stadionu Šahtara 1995. godine jer je bio u sukobu s jednom gangsterskom skupinom, pa je klub preuzeo njegova desna ruka i još jedan etničkim porijeklom povolški Tatar, Rinat Ahmetov. U godinama koje su slijedile, Ahmetov je stekao veliko bogatstvo i postao postsovjetski oligarh u punom smislu te riječi. Za Šahtar je bilo bitno da novi gazda nije štedio kada je trebalo uložiti novac u klub i tada kreće njegov strelovit uspon.

Prva velika zvijezda se pojavila iz vlastite omladinske škole, napadač Andrij Vorobej. Uskoro su dovedeni Anatolij Timoščuk, Julius Aghahowa, Sergej Atelkin i ta ekipa se počela opasno približavati Dinamu. Na klupu je doveden talijanski veteran Nevio Scala i Šahtar je 2002. godine osvojio svoj prvi naslov. Slijedilo je dovođenje novih pojačanja, naših Srne i Pletikose, rumunjskog beka Razvana Rata, Srba Duljaja i Vukića, a u Doneck je sletio i prvi Brazilac – Brandao.

Momčad je 2004. godine preuzeo rumunjski trener Mircea Lucescu i tada je krenulo zlatno razdoblje Šahtara. U sljedećih 12 godina pod njegovom dirigentskom palicom, Šahtar je osvojio osam naslova prvaka, još šest ukrajinskih kupova i prvi europski trijumf – Kup UEFA 2009. godine, kada je u finalu nakon produžetaka s 2:1 savladan njemački Werder.

Strategija dovođenja pojačanja se s vremenom preorijentirala na gotovo isključivo brazilske igrače (s izuzetkom recimo Locatellija i Mhitarjana) i Šahtar je postao poznat po svojim Brazilcima, od kojih ćemo spomenuti samo neke: Luiz Adriano (128 golova za klub), Brandao (91 gol), Alex Teixeira (89 golova), Fernandinho (281 nastup za klub), Jadson (258 nastupa), Matuzalem, Willian, Douglas Costa, Fred, Taison itd. Za Šahtar je neko vrijeme igrao i naš hrvatski Brazilac Eduardo.

Među svim tim igračkim legendama kluba se ipak najviše ističe naš Darijo Srna. Kapetan Šahtara je u četrnaest sezona odigrao 536 utakmica. Za svoje ogromne zasluge u postavljanju Šahtara na nogometnu kartu Europe je nagrađen tako da mu je kao prvom (i za sad jedinom) igraču u povijesti kluba umirovljen dres, narančasto-crni s njegovim brojem 33.

Tri mjeseca nakon trijumfa u Kupu UEFA, Šahtar je napravio još jedan korak u izgradnji velikog kluba: otvorena je Donbas Arena, super-moderni stadion za 52.000 gledatelja i sa svih pet Uefinih zvjezdica. Izgradnja ovog velebnog zdanja je koštala više od pola milijarde eura. Šahtaru je trebao novi stadion jer je stari polako postajao pretijesan za sve koji su željeli vidjeti ponos cijelog Donbasa. Klub je tih godina znao prodati i po 27.000 godišnjih karata, a prosječna posjeta na utakmicama ukrajinske lige je recimo u sezoni 2010/2011 bila 37.000 gledatelja.

Embed from Getty Images

I onda je 2014. godine izbio rat u Ukrajini. Doneck se vrlo brzo našao na liniji ratišta, stadion je pretrpio znatna oštećenja, a klub je utočište našao u sigurnijem Lavovu. U takvim uvjetima egzistencijalne neizvjesnosti su ulaganja u klub presušila. Tri godine nije bilo većih ulaznih transfera, a sjajnog veznjaka Malinovskog su pustili u belgijski Genk za samo dva milijuna eura. Činilo se da je Dinamo iskoristio Šahtarove probleme i s dvije uzastopne titule počeo vraćati dominantnu poziciju u ukrajinskom nogometu.

Međutim, Šahtar se brzo oporavio, Brazilci su opet počeli dolaziti, klub se preselio u Harkiv, bliže svojem Donbasu i navijačima, osvojili su prvenstvo triput zaredom, a 2016. su došli i do polufinala Europa lige. Takvi su rudari, tvrdi i hrabri, neustrašivi oči u oči s nedaćama.