Trolova djeca

Trondheim na slikama izgleda super: kućice sa šarenim fasadama, puno zelenila, grad na obali mora, zalazak sunca u fjordovima. Jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. Tijekom ljeta noći gotovo da i nema. Onda čovjek vidi da je prosječna temperatura u ljetnim mjesecima oko 19 stupnjeva Celzija. I da zimi sunce izlazi u 10 ujutro, a zalazi oko tri popodne. Okej, standard i sve to je u redu, ali ipak...

Nije stoga teško razumjeti motive Vikinga, kada su se prije tisuću godina iz ovog i drugih fjordova otisnuli preko mora u svijet. Trondheim je dugo vremena bio glavni norveški grad, a njegova katedrala je bila mjesto krunidbe norveških kraljeva. S vremenom je nestalo i Vikinga, a ni kraljevima se više nije dalo izlaziti iz Osla, pa je trebalo naći neku drugu zanimaciju. Jedna od njih je bila sklapanje prijateljstava s raznim gradovima pa su si tako davne 1956. godine pružili ruke trondheimski i splitski poteštati i pobratimili se za vijeke vjekova. Trondheim je prvi grad s kojim je Split postao takav prijatelj. Zato danas u Splitu imamo Trondheimsku ulicu. Nisam stručnjak za splitske kvartove, ali prema karti se ulica nalazi na Mertojaku.

Počeci

Rosenborški klub za loptanje je osnovan 1917. godine. Pod nazivom Rosenborg BK (Rosenborg je gradska četvrt) nastupaju od dvadesetih.

Standard nogometa u zemlji je jako dugo bio na niskoj razini. Duga zima, nedostatak travnatih terena, prometna izolacija pojedinih regija i nedodirljiva popularnost sportova poput skijaškog trčanja i biatlona su utjecali na to da je Norveška bila pri dnu europskog nogometa. Od tridesetak tadašnjih članova Uefe, norveški koeficijent se držao oko vrlo niskog 26. mjesta. Reprezentacije nije bilo nigdje. Sve do 1984. je vladao amaterizam i tek u tom desetljeću se situacija počela mijenjati školovanjem novih trenera, izgradnjom terena s umjetnom travom, poboljšavala se infrastruktura i sasvim neočekivano je norveški nogomet odjednom eksplodirao.

Prvi vidljivi rezultat napretka je bio plasman U-20 reprezentacije na Svjetsko prvenstvo 1989. godine. Klubovi su počeli vezati igrače profesionalnim ugovorima, a prva liga je postala profesionalna 1992. godine. Gotovo preko noći je izrasla nova generacija igrača dovoljno kvalitetnih za europske klubove.

Godine uspjeha

Identični put je prošao i Rosenborg, uz jednu zanimljivost. Priča ide kako su tamo negdje šezdesetih godina navijači u kut svojeg gola zataknuli plišanu igračku trola, za sreću, nek se nađe. Tu utakmicu su pobijedili bez primljenog gola. Plišana igračka je ostala zataknuta za mrežu kao trajni talisman. Do danas je trol maskota kluba, a Rosenborgov nadimak je Trolova djeca. Izgleda kao da je jedna plišana igračka trajno promijenila povijest i sudbinu kluba.

FOTO: rbk.no

Rosenborg je prvi puta ušao u prvoligaško društvo 1967. godine i odmah sljedeće sezone osvojio svoj prvi naslov. Bio je to početak tzv. prvog zlatnog razdoblja kada su u pet sezona osvojili prvenstvo tri puta. Drugo zlatno razdoblje je počelo krajem osamdesetih. Norveški nogomet se tih godina brzo mijenjao, a Rosenborg se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Pod vodstvom trenera Nilsa Arnea Eggena, osvojeno je čak trinaest uzasponih naslova prvaka između 1992. i 2004. Prvi veliki uspjeh u Europi je bio plasman u Ligu prvaka pobjedom protiv Bešiktaša 1995. godine.

Ekipa koju su između ostalih sačinjavali Hoftun, Kvarme, Bergdolmo, Skammelsrud, Leonhardsen, Iversen, Brattbakk i Rushfeldt je postala europski hit. Osam godina zaredom su igrali u skupini Lige prvaka, a već u drugoj sezoni su se kvalificirali u četvrtfinale nakon legendarne pobjede protiv Milana na San Siru.

I sljedećih sezona su ostvarivali odlične rezultate. Na Lerkendalu su padali Porto, Real Madrid, Athletic Bilbao, Galatasaray, dortmundska Borussia, PSG, Valencia... Godine igranja Lige prvaka su napunile klupsku blagajnu, igračima je narastao rejting i klub je dobro zarađivao njihovom prodajom. Financijski doping iz ta dva izvora je osiguravao dominaciju u domaćoj ligi. Sistem je funkcionirao savršeno. Bilo je dovoljno novca za modernizaciju Lerkendala.

Devedesete su i inače bile zlatne godine norveškog nogometa. Pod vodstvom Egila Olsena je reprezentacija igrala na svjetskim prvenstvima 1994. i 1998. Olsenov 4-5-1, s Jan Age Fjortoftom ili braćom Flo u napadu svakako nije bio nogomet za svačiji ukus, ali su bili vrlo efikasni. Norveška je u dva navrata zauzimala drugo mjesto na Fifinoj svjetskoj ljestvici. Činilo se da je kontinuitet nastupa reprezentacije na velikim turnirima osiguran i s novim čovjekom na klupi (Nils Johan Semb), te novim zvijezdama na terenu (Solskjaer, Carew, Iversen) plasmanom na Euro 2000, ali to je do današnjeg dana ostao posljednji norveški nastup na velikom turniru.

U isto vrijeme je nekako završavala i dominacija Rosenborga. Slijedile su godine kada su naslove osvajali drugi klubovi. Novi uzlet je počeo 2012. godine, kada je vlasnikom kluba postao trgovac nekretninama Ivar Kofeng. Iako je tek 187. na listi najbogatijih Norvežana i preferira ležerno odijevanje u traperice i obične majice, donio je klubu stabilnost, konsolidaciju i početak novog razdoblja dominacije. Rosenborg je osvojio posljednja četiri naslova prvaka svoje zemlje, a cilj je naravno što češće sudjelovanje u Ligi prvaka. Kofeng u svojim intervjuima govori da su nastupi u Ligi prvaka jedini način da klub ostane dominantan u zemlji. Jedna od prepreka na tom putu je i zagrebački Dinamo.