'Kovači' koji su prkosili Stasiju i rušili zid dočekuju svjetskog diva u svom domu - Kraj stare šumarije

Možemo to napisati u originalu: Stadion An der Alten Forsterei, dom je Union Berlina, a ime zapravo i nije uopće nelogično s obzirom da se stvarno nalazi u šumi. A i povijest domaćina je čudesni splet okolnosti, možda niti jedan europski klub nije bio toliko vezan za turbulentne socijalne, ekonomske i, ponajviše, političke prilike u kojima je morao (pre)živjeti. Union, koji postoji još od 1901. godine, nakon niza promjena svoje aktualno ime dobio je tek 1966., a imao je tu nesreću što se nalazi u istočnom dijelu grada, na teritoriji nekadašnjeg DDR-a. Već i ta činjenica bila je ogroman hendikep, igrati u marionetskoj državi pod šapom SSSR-a, u kojem su vojska i policija imale glavnu riječ, a miljenici režima dva Dynama: onaj iz Dresdena, kao i susjedi iz Berlina, čiji je "prvi navijač" bio glavom i bradom Erich Mielke, čelni čovjek STASI-ja. Kako samo ime navodi, u zemljama istočnog bloka, od Moskve do Bukurešta i dalje, znate već, ime Dinamo/Dynamo značilo je da se radi o klubu policije, u ovom slučaju zloglasne tajne službe.

Osuđen na marginalnu ulogu, Union je postao simbol bunta, prava oporba i narodni klub, naravno u razmjerima u kojima je to bilo dozvoljeno u autokratskom režimu Ericha Honeckera gdje je STASI doslovno sve kontrolirala, sa milijunskom mrežom suradnika, da ne kažemo – doušnika. "Bolje biti gubitnik, nego glupe Stasi svinje", bio je njihov, naravno tajni moto, nitko ne bi preživio da tako nešto izrazi javno… Također su imali i cinični slogan u to vrijeme, kad bi Union dobio slobodni udarac, a protivnici formirali živi zid, navijači su skandirali "Zid mora pasti", s jasnom, neskrivenom aluzijom… U DDR-u je važilo pravilo da "svi navijači Uniona nisu disidenti, ali svi disidenti jesu navijači Uniona".

Ali i kad je dočekao "sunce slobode" i, zaista, rušenje "Berlin Mauera" desetak kilometara zapadnije, Union se nije na početku snašao u ujedinjenoj Njemačkoj. Dapače, bio je na rubu bankrota i jedina prava pobjeda je bilo to što se – nije ugasio. A prvi veći uspjeh bio je plasman u Drugu ligu pod vodstvom bugarskog stratega Georgia Vasileva (2001.) koji ih je doveo uz to i do finala Kupa, izgubljenog u srazu sa Schalkeom. No, bio je to samo jedan, recimo, bljesak u tami, sve do 2019. godine, kad Union u play-offu za plasman u elitu pobjeđuje Stuttgart i otad je ne samo stabilni član elitnog ranga, već je dosegao i plasman u Ligu prvaka prije dvije sezone.

Iza ovih šturih brojki krije se ipak, puno, puno više, jer Union jest po mnogo čemu klub drugačiji od svih drugih, ne samo po tako originalnom imenu svog stadiona, ali upravo povijest An der Alten Forsterei je vrlo sugestivna. Jer, ova pozornica, kapaciteta 22.000 mjesta, potpuni je kontrapunkt Allianz Arenama i sličnim kolosima moderne arhitekture: na tri od četiri tribine postoji samo stajanje na betonskim stepenicama, a izgradili su ga – navijači, volonterskim radom, izračunato je da su u to uložili 140.000 radnih sati. Od ultrasa do djece, baki, djedova, roditelja, studenata… svi su dobrovoljno kao na "radnoj akciji" podizali svoj dom, stoga se fanovi Union i smatraju zaista kao prava "Obitelj", a u ovom slučaju taj naziv nije isprazni, bezvezni marketinški slogan – poznat nam iz drugih slučajeva – nego baš stvarnost. Union je 100 posto vlasništvo oko 5000 navijača koji su dioničari kluba. Tijekom Svjetskog prvenstva 2014. godine su navijači Uniona na travnjak stadiona posložili – kućne trosjede i tu sa velikog video zida gledali utakmice, a svake godine imaju i specijalni Božićni koncert u kojem cijeli stadion osvijetle zapaljenim svijećama. I stoga nije pretjerano reći da je to njihov drugi dom. Inače, osim spomenutih tribina za stajanje, specifičnost stadiona je – semafor: nema tu nikakve elektronike ni digitale, nego se u kućici između tribina ručno mijenjaju ploče sa brojkama rezultata, kao u nekim davnim vremenima nogometnih romantika.

U jednom od najkozmopolitskijih gradova na svijetu, a Berlin to svakako jest i ima svog predstavnika u Herthi, Union je pravi kontrapunkt. Kvartovski klub iz distrikta Kopenick, veliko radničko naselje, čiji identitet predstavlja njihov klub. "Eisern Union" (Željezni Union) naziv je njihove himne, u kojoj se, grubo prevedeno, ističu stihovi "dolazimo s istoka, živimo u teškim vremenima, ali smo snažan tim i zato pobjeđujemo". Cijela njihova povijest i moto krije se u tih nekoliko riječi. Kao i nadimak navijača kluba – Schlosseren (Kovači), kako bi dodatno potencirali svoj radnički background. A ono što su im ranije bili berlinski i drezdenski Dynamo, arhi-neprijatelji i simboli državnog totalitarizma, danas je – iz potpuno suprotnih razloga – RB Leipzig, umjetni ili kako oni kažu "plastični" klub stvoren kapitalom multinacionalne kompanije, bez povijesti, tradicije i identiteta.

Union, jasno, nikada neće biti Bayern, kojeg dočekuje ove subote na stadionu kraj Stare šumarije, ali je i dokaz kako se u sportu može biti pobjednik i ako ne osvajate trofeje.