Moderna katarza

Prolog

Da postoje krajevi zemaljske kugle na kojima simpatizeri protivničkih momčadi mogu zajedno putovati na utakmicu bez incidenata opće je poznata činjenica, no čovjek s naših prostora svaki se put ponovno iznenadi. Pun vlak potpuno opremljenih navijača (žute Borussijine i crno-crvene Eintrachtove rekvizite uistinu je bilo teško prebrojati) lišen svake strke stigao je na prvu postaju prije frankfurtske zračne luke. Najveću neugodnost predstavljale su - uske stepenice na prilazu pothodniku.

Putem prema stadionu zaorila se pjesma, i to ona gostiju iz Dortmunda, ali gužve su nastale tek pored obližnjih štandova s kobasicama. Nepregledan broj ljudi strpljivo su na dostatnom broju ulaza pregledavali ljubazni zaštitari koji rade brzinom svjetlosti, ali maksimalno učinkovito. Ujedno imaju vremena i volje pristojno pozdraviti te zaželjeti svakom pojedinom gostu dobar provod. Sve se može kad se hoće.

Odmah pored glavne tribine nalazi se nekoliko savršeno uređenih nogometnih travnjaka. Nevandaliziranih, ako se itko pita. Na ulazak u Fan shop čeka se u redu, dok se precizno označenim tribinama pristupa bez straha po vlastito zdravlje, neovisno o činjenici da su sve ulaznice bile unaprijed rasprodane, što znači da su poprište zbivanja okruživale rijeke nogometnih zaljubljenika.

Inače, Commerzbank Arena u Frankfurtu zapravo je preuređeni Waldstadion, dorađen uoči Svjetskog prvenstva 2006. godine, a pamti se i finale Kupa konfederacija godinu dana ranije, kada je za vrijeme utakmice između Brazila i Argentine počeo prokišnjavati krov. Ove je subote kiša opet nakratko pala, ali krov se, srećom, nije dao.

Ulazna zborska pjesma

Unutar samog stadiona, jednom kada se novi posjetitelj nadivi veličini i skladu zdanja, može se lagodno prepustiti komforu. Osim u slučaju da je dio najvatrenijih navijačkih skupina, koje odmah kreću na posao i pripremaju jedina prava navijačka oružja: glasnice, zastave, transparente. Ambicija je također zanimljiva tema. Iako već godinama balansiraju na relaciji sredina tablice - začelje - druga liga, navijači Eintrachta hrabro ističu svoje želje. Želimo sliku s proslave naslova prvaka 1959. godine u boji, stoji na jednom dijelu tribine.

Sretnici koji dobiju priliku naći se u sponzorskom dijelu tribine navijačko i igračko zagrijavanje mogu pratiti uz zgodan izbor hrane i pića - među kojim treba izdvojiti posebno zanimljiv Apfelwein, odnosno jabukovo vino - zatim uz vrlo uslužne i nasmiješene hostese te budno i diskretno oko redara koji na svakim vratima kriomice provjeravaju odgovarajuće propusnice, odnosno narukvicu. Zašto je ta narukvica baš ružičasta sa "šljokicama", teško je dokučiti. Vjerojatno zbog uočljivosti, no ne bi trebalo pretjerivati.

Epizodij

Sama radnja, dva nogometna čina u trajanju po 45 minuta, nije bila pamtljiva i neće se prepričavati godinama, no razina je ipak bila bundesligaška. Visok ritam od prve do zadnje minute, gotovo bez praznog hoda. Eintrachtu strahovito nedostaju zadnja dva-tri dodavanja, kao i pregled igre - mladi Christian Jung često je mogao samo gledati obilje praznog prostora ispred sebe jer nije dobivao loptu, a Mehdi Mahdavikia pretrčao je kilometre bez točno zacrtanog cilja. S druge strane, Borussia je iznenađujuće neuspješno istrčavala brojne protunapade u kojima su često imali igrača više.

U režiji Borussijinog trenera Jürgena Kloppa važne su uloge dobili sveprisutni Neven Subotić, neprecizni Nelson Valdez i aktivni Alexander Frei, ali titulu glavnog junaka naposljetku je prisvojio Mohamed Zidan, koji je prekrasnim pogotkom samo desetak minuta nakon ulaska s klupe slomio otpor domaćina. U pravom duhu grčke tragedije, sve je šanse Eintrachta pokopao francuski branič Habib Bellaid skrenuvši loptu u vlastitu mrežu za konačnih 0:2.

U redovima Eintrachta najbolji je pojedinac bio vratar Markus Pröll, što dovoljno govori o inicijativi koju su pokazivali domaći ljubimci. Uhvati li netko za trajanja susreta dovoljno vremena za zabavljanje usputnim sitnicama izvan terena, može gomilati potrebne i nepotrebne informacije. Čitajući svježe otisnute sastave, klupske novine i časopise saznat će, između ostalog, da se Eintrachtova maskota (orao) zove Atila, da Patrick Ochs voli gledati filmove o Harryju Potteru i da Neven Subotić misli kako Barack Obama radi dobar posao.

Stajaća zborska pjesma

Svaki čin (neka se bolji poznavatelji grčke tragedije ne uvrijede) prati uigrana pjesma višečlanog zbora. Istina, na dupkom ispunjenoj Commerzbank Areni, čiji ukupni kapacitet iznosi 51.500 ljudi, ima i dosta prave kazališne publike, no oni koji su došli navijati obilno nadoknađuju tuđi manjak entuzijazma. Žuta vojska iz Dortmunda zauzela je petinu stadiona. Raširila se i izvan prostora predviđenog isključivo za gostujuće navijače te je upornim, neprestanim navijanjem i pjevanjem bodrila svoje ljubimce, nagradivši svaki dobar potez pljeskom.

Frankfurtski su navijači na sve imali spreman odgovor, iznimno dojmljiv iz jednostavnog razloga što ih je bilo dvostruko više nego onih iz Ruhra. Kada vidite cijelu tribinu tako velebne pozornice kako sinkronizirano viče, skače i podržava svoju momčad, teško je ne osjetiti trnce, bez obzira na eventualno neutralno opredjeljenje.

Fascinantna je i zajednička netrpeljivost prema Bayernu, čiji se neuspjesi gromoglasno pozdravljaju, a ispred stadiona moguće je opskrbiti se šalovima i majicama s natpisima poput Hvala ti, tata, što se nisam rodio kao navijač Bayerna. Pridošlice iz Dortmunda s posebnim su užitkom na semaforu pratili i poraz Schalkea od Bayera, uz pjesmu Mi smo broj jedan u Revieru.

Čak se i među Eintrachtovim poslovnim partnerima našlo individua koji su igru shvaćali vrlo ozbiljno. Jedan je stariji gospodin u samoj završnici iz svega glasa izrazio svoje mišljenje povicima Funkel, raus! ("Funkelu, odlazi!"), no njegov je trud ostao neuzvraćen. Osim toga, nervozan glas iz stražnjih redova redovito se javljao nakon svakog lošeg primanja lopte ili netočnog dodavanja nogometaša u dresu Eintrachta.

Izlazna zborska pjesma

Nakon drugog pogotka i osigurana tri boda, s dortmundske se tribine začulo zločesto, ali i Hrvatima drago aufwiedersehen, na što su ljubitelji Eintrachta glatko odgovorili povicima schei**e Borussia. Naučena civilizacijska lekcija sugerira da niti to neće uzrokovati pojavu zle krvi pri povratku kućama.

Navijačkog prepucavanja ne nedostaje ni poslije posljednjeg sučeva zvižduka. Sretna i zadovoljna ekipa u žutim majicama naslonjena na prozore svojih vagona uredno pokazuje prolaznicima srednji prst, na što ovi bez zamjerke vraćaju istom mjerom. Problemi? Nema ih. Doduše, treba priznati i da nije baš sve tako idilično: interventna policija u jednom je trenutku požurila prema željezničkoj stanici kada je alkohol u vidu nekolicine došao na svoje, no sama je pojava njemačkih uniformiranih momaka u zelenom (a ne plavom) smirila strasti.

Katarza

Namjera tih gorespomenutih starih Grka bila je da čovjek svakodnevni život nastavi bolji nego što je to bio prije početka dramske predstave. Proživljena uzbuđenja i novostečeno iskustvo trebali bi mu poslužiti da obnovi samoga sebe. Može li subotnji odlazak na stadion izazvati iste posljedice? Previše je čimbenika za jednostavan odgovor, međutim, jedna bi scena mogla ponuditi barem dio.

Na peronu su šetala dvojica dječaka u Borussijinim dresovima čekajući vlak za povratak u grad. Zastali su kraj jednog mlađeg (i manjeg) s Eintrachtovim grbom na licu. Umjesto instinktivnog pokreta rukom prema mobitelu s pozivom policiji na umu, ubrzo se shvati da dječaci pričaju o tome koji klub ima bolje igrače, kvalitetnijeg trenera i zašto je Borussia prikazala bolji nogomet. Valjda to nije samo sfera utopije...

Foto: Berislav Dobrenić