Pozajmice, bankroti, titule, oteti asovi, 'iznimka' Jürgen Klopp, dva nogometna svijeta: to je njemački Der Klassiker

Međutim, za razliku od drugih, ovaj top meč Bundeslige nema ni tako dugu tradiciju, niti stvaran rivalitet u povijesnom smislu, da i ne govorimo o ravnopravnosti po broju osvojenih naslova (34:8 u korist Bavaraca). Nekada su Bayernu glavni rivali bili jednako uspješni klubovi svojih epoha, kao Borussia, ali ona iz Mönchengladbacha ili pak Hamburger SV ili Köln, ili pak gradski i regionalni susjedi (Munchen 1860, Nurnberg) dok je za Dortmund simbol najvećeg "neprijatelja" bio i ostao Schalke, kao drugo lice industrijskog, sivog Ruhra, regije čeličana i rudnika, iz 30-ak kilometara udaljenog Gelsenkirchena. S tom razlikom da je Schalke oduvijek imao pečat radničkog kluba, dok su fanovi "žuto-crnih" s Westfalena bili skloniji znatno desnijem političkom spektru. Usput, pojasnimo da samo ime Borussije iz Dortmunda, to jest latinski naziv za Prusiju, ima vrlo banalan motiv – osnovan je u pivnici tog imena.

I tako, ime Der Klassiker po trajanju rivalstva možda jest pretjerano, dijelom i potencirano, "isfurano" marketinškim forama radi veće tv-gledanosti, iako je nesporna činjenica da se radi o dva kluba koja su najuspješnija u posljednjih 30-ak godina. Upravo su prva dva naslova Dortmunda (1995. i 1996.) označila početak suparništva između ovog kluba iz industrijskog grada u 10-milijunskom Ruhru-Westfalenu, te ponosa Bavarske, kluba koji se može nazvati i "sve-njemačkim" jer praktično u cijeloj državi dominira po navijačkoj vojsci.

Najveća utakmica Bayerna i Dortmunda – a bilo je na desetke u ova tri desetljeća – naravno, bilo je finale Lige prvaka, odigrano na Wembleyu 2013. godine, kad je Bayern trijumfirao sa 2:1 golom Robbena u 89. minuti (prethodno je Mandžukić donio prednost, a izjednačio Gündogan). Igrom sudbine pak, Dortmund je svoj jedini naslov najbolje momčadi kontnenta osvojio upravo u nekadašnjem domu svojih ljutih rivala, Olimpijskom stadionu u Münchenu 1997. godine, nadmašivši Juventus (3:1).

Osim sportskog, nogometnog aspekta i velikih obračuna, rivalitet je debelo podcrtan i financijskim aspektom. Jer, nad Dortmundom i danas stoji sjena jedne prilično neugodne činjenice iz 2004. godine, kad je Borussia bila doslovno na rubu bankrota, od kojeg ih je u doslovnom smislu spasila – pozajmica Bayerna od dva milijuna eura. Da sve bude još više gorko za "žuto-crne", Bayern je svoju nadmoć redovito dokazivao u prijelaznom roku, "otimavši" im najveće zvijezde, pa su tako put juga selili svojedobno Mario Götze, Robert Lewandowski, Matts Hummels, a tom popisu svakako treba dodati i Ottmara Hitzfelda, koji je Dortmund doveo do europskog trona i onda otišao u Bavarsku!

Jedan od rijetkih koji je uspio odoljeti isto izazovu bio je i ostao – Jürgen Klopp. Karizmatični trener i najveći idol Dortmunda (iako je zapravo afirmiran u Mainzu) nikad nije sjeo na klupu Bayerna.

"Nekoliko puta sam imao ponude i pozive uz Münchena. Sve sam odbio. Znam, da sam otišao, vjerojatno bih u karijeri imao više osvojenih trofeja. Ali, biti pobjednik nije sve u životu, postoje neka druga zadovoljstva koja se ne mogu platiti", rekao je Klopp.

Ova izjava prilično slikovitije objašnjava razliku identiteta dva kluba. Bayern je moć, snaga, simbol pobjedničkog karaktera, elite, globalni brand koji nadilazi nogometne okvire, bogataš kojem je dostupno sve što poželi (osim Kloppa). I ima najveći broj članova-navijača na svijetu (410.000). Dortmund je pak emocija, klub masa, uostalom, njihov "Žuti zid" (Grüne Wall) s 25.000 mjesta doslovno "visi" nad terenom i možda je najbučnija arena u Europi. I dok je Bayern "bankomat" koji kupuje gotove igračke "proizvode", vrijedi podsjetiti da je osim spomenutih Götzea, Lewe, Hummelsa, Dortmund praktično stvorio i afirmirao najveće asove kao Erling Haaland, Jude Bellingham, kao i novog osvajača Zlatne lopte, Ousmanea Dembelea.

Dakle, Bayern – Dortmund. Dva svijeta, dvije ideologije, dvije potpuno različite nogometne filofozije. Sve to, uz 80.000 gledatelja na Allianz Areni. Uživajte.