Euro 1972: Dominacija Gerda Müllera za početak njemačke dominacije svjetskim nogometom

Europsko prvenstvo 1972. godine, četvrto natjecanje po redu i drugo pod imenom Euro odigrano je u Belgiji kao zemlji domaćinu. Belgijci su bili jedna od tri prijave za završni turnir koji je opet ugostio četiri reprezentacije, ali su druge dvije stigle od Engleske i Italije koje su razočarale i nisu se plasirale na završnicu.

Sustav natjecanja bio je sličan onome uspostavljenom četiri godine ranije. 32 reprezentacije raspoređene su u osam skupina po četiri ekipe, a iz svake skupine je samo prvoplasirani išao dalje u četvrtfinale. Utakmice u grupnoj fazi igrane su kroz 1970. i 1971. godinu po principu svaki sa svakim kod kuće i u gostima uz dva boda za pobjedu i bod za remi.

Branitelj naslova Italija smješten je u skupinu 6 uz Austriju, Švedsku i Irsku, a Talijani su veliku formu pokazali sa sigurne četiri pobjede i samo dva remija, 0:0 sa Šveđanima i 2:2 s Austrijom. Reprezentacija Jugoslavije je u natjecanje krenula u skupini 7, odlučna da napokon osvoji naslov nakon poraza u finalu 1968.

Skupina je odrađena kvalitetno i bez poraza, uz tri pobjede te tri remija ispred jake Nizozemske te Istočne Njemačke i Luksemburga. Posebno se ističe utakmice protiv Nizozemske koju je Jugoslavija odigrala na splitskom Starom placu, a slavila je 2:0 golovima lokalnog splitskog heroja Jurice Jerkovića i legendarnog Dragana Džajića.

Džajić je bio i najbolji strijelac te reprezentacije s tri pogotka, dva je dodao Josip Bukal, a po jedan Jerković i Zoran Filipović. Četvrtfinale je donijelo dvomeč sa Sovjetima koji su nakon 0:0 na Marakani lako slavili s 3:0 u Moskvi i plasirali se na završnicu.

Tamo je po prvi put stigla i Zapadna Njemačka koja je skupinu s Poljskom, Turskom i Albanijom riješila s četiri pobjede i dva remija, a od deset postignutih pogodaka u kvalifikacijama čak šest je zabio Gerd Müller.

Nije legendarni napadač stao tu, u četvrtfinalu su na noge Nijemcima došli Englezi. Svu svoju silu i kvalitetu Njemačka je pokazala u prvom susretu na Wembleyju kroz koji je protutnjala s 3:1 golovima Hoenessa, Netzera te Müllera, dok je u Zapadnom Berlinu na Olimpijskom stadionu bilo 0:0.

Mađari su do polufinala stigli pobjedom nad Rumunjskom u repasažu nakon dva remija, dok je najveće iznenađenje priredila Belgija. Belgijci su u četvrtfinalu s Italijom na San Siru izvukli 0:0, dok su u uzvratu ostvarili veliku 2:1 pobjedu golovima Van Moera i Van Himsta.

Belgija je tako postala jedina zemlja kandidat za završnicu koja se na istu plasirala pa joj je turnir i dodijeljen, a igralo se na četiri stadiona u tri grada. Uz Antwerp i Liege, dva stadiona su bili domaćini u Bruxellesu.

Sovjeti su stigli kao jedina reprezentacija koja je nastupila na svakoj završnici od uspostavljanja natjecanja, dok su Mađari ponovili uspjeh uz 1964. Belgija i Zapadna Njemačka su debitirale na završnici te je ždrijeb odlučio da se sretnu u polufinalu.

U Antwerpu je još jednom dominirao Müller s dva pogotka u 2:1 pobjedi, dok je SSSR pogotkom Konkova minimalno svladao Mađare u drugom polufinalu. Treće mjesto osvojila je domaća Belgija koja je preko i Van Himsta s 2:1 svladala Mađare, a onda je uslijedilo finale.

Na Heyselu pred 43 tisuće ljudi su Nijemci pokazali da su zaista u tom trenutku bili vodeća sila u Europi s najboljim napadačem na svijetu. Müller je još jednom izdominirao, pogađao je u 27. i 58. minuti za četiri pogotka na završnici uz sedam u kvalifikacijama. Jedan je dodao Herber Wimmer i Zapadna Njemačka osvaja svoj prvi naslov.

Nijemci su bili apsolutno dominantna sila, jer osim Müllera (igrač i strijelac turnira), tu je bio i legendarni "Kaiser" Franck Beckenbauer te Gunter Netzer te su njih trojica uzeli prva tri mjesta u poretku za najboljeg igrača turnira.

Time je počela i velika dominacija Zapadne Njemačke, a onda i jedinstvene Njemačke kao vodeće svjetske nogometne velesile jer su od 1972. do 1996. u 24 godine Nijemci bili u devet od 13 mogućih finala Europskih i svjetskih prvenstava.