Italija na Euru: Mancini i 'odred za osvetu' žele sprati ljagu s imena

Smješteni u skupinu A s Turskom, Walesom i Švicarskom u kojoj su jedan od favorita, nogometaši Italije vraćaju se na velika natjecanja nakon izbivanja sa SP 2018. i nezapamćenog neuspjeha koji se, što se tiče svjetskih smotri, prije toga dogodio tek 1958. godine.

Kaotičan ciklus okončan je smjenom na izborničkom mjestu pa je Gian Piera Venturu i njegovu kratkoročnu zamjenu naslijedio Roberto Mancini, često osporavan, ali ipak trofejni trener koji je još jednom potvrdio da zna svoj posao.

Talijani su se još jednom kvalificirali na EURO na kojima u posljednja dva nastupa pamte dobre igre te srebro 2012. i nesretno ispadanje na penale 2016., a Mancinijev "odred za osvetu" i kažnjenička bojna sastoji se od spoja mladosti i iskustva.

Bez izraženih superzvijezda i mahom s igračima iz Serie A, 33 igrača koji su na Mancinijevom širem popisu odaju dojam da će Italija biti opet ona kakvu pamtimo: čvrsta, dobro organizirana i taktički vrlo potkovana ekipa, kakva je i sama liga. Samo srce ekipe čini stoperski dvojac Chiellini-Bonucci, veterani i svojevrsne legende reprezentacije, obojica s preko 100 nastupa.

U sredini su tu plemenita imena poput Marca Verrattija iz PSG-a te Nicola Barelle koji se u Interu koji je osvojio naslov promovirao u jednog od najboljih veznjaka svijeta, dok će prema naprijed dosta toga ovisiti o ubojitom napadaču Lazija i najboljem strijelcu aktualnog popisa, Ciri Immobileu.

Talijani sve tri utakmice grupne faze igraju u svom Rimu na Olimpicu i prolazak grupe je minimum očekivanja, dok bi svaka pobjeda nakon toga bila samo nadogradnja i dodatno ispiranje gorkog okusa te ljage s imena nogometne velesile nakon propuštanja SP.

Europska prvenstva

Prvi nastup Italije na završnici Europskih prvenstava odmah je donio i prvo domaćinstvo te zasad jedini naslov. Bilo je to 1968. godine kad su Talijani na domaćem terenu prvo u polufinalu svladali SSSR. Ili bolje rečeno, nisu ga svladali, već je nakon 0:0 bacanjem novčića odlučeno da Talijani idu u finale. Tamo su se na Olimpicu susreli s Jugoslavijom koju su svladali golovima Luigija Rive i Pietra Anastasija.

Uslijedila je suša od osam godina bez kvalificiranja na završnicu, a onda i četvrto mjesto 1980., kad je Italija opet bila domaćin. Talijani su se tad kao drugoplasirani u svojoj skupini izborili za utakmicu za treće mjesto, ali su na San Paolu u Napulju poraženi od Čehoslovačke nakon penala. Tragičar je bio Fulvio Collovati promašenim udarcem u devetoj seriji.

Među najbolja četiri Talijani će se vratiti osam godina kasnije kad se turnir igrao u Zapadnoj Njemačkoj, a opet su kao drugoplasirani iz skupine prošli ovaj put u polufinale promijenjenog sustava natjecanja. Bolji u polufinalu bio je Sovjetski savez, a utakmica za treće mjesto nije se igrala.

Slijede dva razočaranja u vidu izostanka s prvenstva u Švedskoj i ispadanja u skupini u Engleskoj, a onda i slomljena srca i srebro 2000. godine. Talijani su u Belgiji i Nizozemskoj izdominirali belgijsku grupu s tri pobjede ispred Turske, domaćina i Švedske, a onda je uslijedila i pobjeda nad Rumunjima u četvrtfinalu golovima Tottija i Inzaghija.

Polufinale protiv domaćina Nizozemske u Amsterdamu prolazi bez pogodaka, a onda u raspucavanju za Nizozemce promašuju Frank de Boer, Stam te Bosvelt i promašaj Maldinija je nebitan, Talijani su izborili finale s Francuskom.

U Rotterdamu je sve bilo spremno za feštu Talijana nakon što je Marco Delvecchio u 55. zabio za vodstvo, a Italija je isto zadržala sve do posljednjih sekundi. No, Wiltord je u trećoj minuti nadoknade izjednačio i prvi put slomio srca na čizmi, a drugu strijelu ispalio je David Trezeguet u 103. minuti, što je po tadašnjem pravilu zlatnog pogotka značilo i naslov za Francusku.

Srebro su Talijani ponovili 12 godina kasnije u Poljskoj i Ukrajini kad je turnir života odigrao Mario Balotelli. Prošla je Italija tešku skupinu sa Španjolskom i Hrvatskom s kojima je remizirala uz pobjedu nad Irskom, a četvrtfinale opet donosi tipičnih talijanskih 0:0 s Englezima i prolazak na penale.

U polufinalu su Nijemci po svemu bili favoriti, ali je Balotelli s dva fantastična pogotka u 20. i 36. minuti šokirao Europu i ne baš jaku i zvjezdanu Italiju uveo u finale. Tamo je Španjolska bila prejaka i s 4:0 je Italiju osudila na novo srebro.

2016. je momčad na prvenstvo poveo Antonio Conte uz mala očekivanja nakon jako lošeg nastupa na SP 2014. No, Conte je znalački odradio posao i predstavio je jednu čvrstu Italiju koja je u skupini bila bolja od Švedske i Belgije, a onda je izgubila u nebitnom susretu s Irskom. Dobra priča nastavila se mini osvetom Španjolcima u osmini finala preko Chiellinija i Pellea, ali je ipak zaustavljena dramatičnim porazom od Nijemaca nakon devet serija penala.

Bilo je 1:1 nakon 90 minuta golovima Bonuccija i Özila, a tragičar Italije je u devetoj seriji jedanaesteraca bio Matteo Darmian te se jako dobra Conteova ekipa bez velikih zvijezda ipak oprostila od snova oko nove medalje.

Kvalifikacije

Italija je kvalifikacije za ovo prvenstvo odradila savršeno i bila je jedna od prvih ekipa koja je izborila natjecanje. Smještena u skupinu J s Finskom, Grčkom, BiH, Armenijom i Lihtenštajnom, Italija je u deset utakmica ostvarila savršenih deset pobjeda uz gol razlike 37-4.

Ostvarila je Mancinijeva ekipa nekoliko velikih pobjeda, ali je posebno odjeknulo čak devet pogodaka u mreži Armenije u Palermu. Zabijali su Immobile i Zaniolo po dva puta, ali i Barella, Romagnoli, Jorginho, Orsolini te Federico Chiesa u velikoj 9:1 pobjedi. Andrea Belotti iz Torina bio je prvi strijelac ekipe s četiri pogotka u kvalifikacijama, po tri su dodali Immobile, Jorginho i Lorenzo Insigne.

Izbornik

Roberto Mancini provjereno je i dobro poznato ime u svijetu nogometa, što kao igrač, što kao trener. Legenda Samprodije s preko 130 ligaških pogodaka za klub u 15 godina od 1982. do 1997. te desetogodišnji reprezentativac Italije s 36 nastupa i četiri gola trenerskog posla se primio 2001.

Nakon igračke mirovine stigao je poziv Fiorentine, a nakon samo jedne sezone i osvojenog Kupa odlazi u Lazio gdje uzima još jednu Coppu. U ta dva posla suočavao se s brojnim financijskim problemima, a onda dolazi posao života i prilika u Interu u kojem je bio pet godina i osvojio je tri naslova prvaka u nizu. Neuspjeh u Ligi prvaka 2008. donosi otkaz, a nakon godine pauze odlazi u Manchester City.

Potpomognut velikim ulaganjima vlasnika, Mancini je ispisao povijesne stranice u knjigama Građana koji su danas ponajbolji klub svijeta. 2011. je uzeo FA Kup, a godinu kasnije i povijesnu titulu prvaka Engleske legendarnom 3:2 pobjedom u zadnjem kolu uz dva gola u nadoknadi.

Otkaz u Cityju je dobio 2013. nakon poraza u finalu FA Kupa od Wigana, a nakon toga slijedi nekoliko mirnijih sezona bez velikih uspjeha u Galatasarayu, povratku u Inter te Zenitu. Danas 56-godišnjak, Italiju je preuzeo u najgorem trenutku 2018. nakon velikih potresa i previranja te izostanka sa SP, ali je stabilizirao ekipu i odradio kvalifikacije bez greške.

Mancini je poznat kao specijalist za kupove i zato će njegova Italija svakako biti vrlo opasna u eliminacijskim utakmicama, ako do njih dođe. Mancini je sa svojim ekipama dolazio do polufinala domaćih kupova u svakoj sezoni od 2004. do 2014., a od 2004. do 2008. je ulazio u finale Coppa Italie, po čemu je rekorder.

Zvijezda

Iako je već naglašeno da je ovo skup jako dobrih nogometaša bez velikih svjetskih superzvijezda, ipak bi za pogotke trebao biti zadužen Ciro Immobile. Fantastični napadač Lazija na velikoj je sceni već dugi niz godina, a eksploziju je doživio u Pescari u sezoni 2011/12 kad je na posudbi iz Juventusa postigao 28 pogodaka u Serie B.

U Juventusu za njega nije bilo mjesta pa je sezonu proveo u Genoi, a onda povratak u Torino, ali u drugi klub u gradu koji nosi samo ime grada. Nova fantastična sezona i 22 ligaška pogotka donijeli su prvi transfer u inozemstvo, u Borussiju Dortmund.

Nije se tamo snašao pa je polusezonu 2015. proveo na posudbi u Sevilli koja ga je i otkupila da bi ga proslijedila u Torino na posudbu. Proveo je tamo dio 2016. godine, a onda je uslijedio transferu Lazio u kojem je eksplodirao i oduševljava već pet godina.

Postao je najbolji napadač Serie A i ponajbolji u Europi te je u ligi zabijao redom 23, 29, 15, sjajnih 36 te (zasad) 20 pogodaka. Rekordna mu je bila prošla sezona 2019/20 u kojoj je zabio 39 pogodaka u svim natjecanjima te je bio u utrci za Zlatnu kopačku Europe.

Za reprezentaciju je debitirao još 2014. godine u seniorskoj vrsti, a od tad je skupio 45 nastupa i 15 pogodaka. Još nije zabio za reprezentaciju na velikom natjecanju te će se od njega očekivati da u Rimu na svom Olimpicu na kojem oduševljava razbije tu kletvu i povede Talijane do nokaut faze.

Susreti protiv Hrvatske

Kvalifikacije za EURO 1996: Italija - Hrvatska 1:2 (D. Baggio/Šuker x2)
Kvalifikacije za EURO 1996: Hrvatska - Italija 1:1 (Šuker/Albertini)
Prijateljska utakmica 1999.: Hrvatska - Italija 0:0
SP 2002: Hrvatska - Italija 2:1 (Olić, Rapaić/Vieri)
Prijateljska utakmica 2006.: Italija - Hrvatska 0:2 (Eduardo, Modrić)
EURO 2012: Hrvatska - Italija 1:1 (Mandžukić/Pirlo)
Kvalifikacije za EURO 2016: Italija - Hrvatska 1:1 (Candreva/Perišić)
Kvalifikacije za EURO 2016: Hrvatska - Italija 1:1 (Mandžukić/Candreva)

Raspored

Italija - San Marino (Prijateljska, 28. svibnja, Cagliari)
Italija - Češka (Prijateljska, 4. lipnja, Bologna)
Turska - Italija (EURO, 11. lipnja, Rim)
Italija - Švicarska (EURO, 16. lipnja, Rim)
Italija - Wales (EURO, 20. lipnja, Rim)

FOTO: Armin Durgut/PIXSELL