Od moskovske tajne policije do - fajtera iz Houstona: nevjerojatna povijest svih Dinama

MOSKVA POLICIJI VJERUJE

Ne znamo, naravno, kako je tijek misli doveo Felixa Dzeržinskog, "željeznog generala" i sivu eminenciju sovjetske tajne polocije "Čeka" te ledene moskovske zime 1923. do zaključka da tako nazove nogometni klub. Uostalom, nije se tu radilo samo o sportu, spektar je puno kompleksniji i dublji, riječ je bila o namjeri da se stvori jedna simbioza između fizičke snage, discipline i političke poruke, utopijske namjere (svojstvene boljševicima, a kasnije i fašistima) o stvaranju "novog čovjeka", što već samo po sebi djeluje zastrašujuće.

Kako god bilo, tim slijedom stvoren je Dinamo Moskva, majka svih Dinama, simbol energije koja stvara pokret. Prva momčad novog kluba nosila je na dresu plavo slovo D unutar dijamanta, kao zaštitni znak, dok je moto bio "Snaga u pokretu, savršenstvo u disciplini". Plavo-bijela boja dresa, pak, značila je sigurnost i povjerenje, baš kao što su bile i odore Policije.

U svojih 80-ak godina postojanja, Dinamov dom bio je Centralni stadion u Petrovskom parku koji će postati mitsko mjesto nogometa, pogotovo jer je osvojio i prvi naslov prvaka SSSR-a. Kasnije će, neposredno po završetku Drugog svjetskog rata, Dinamo biti prva sovjetska momčad koja je prešla granicu "Željezne zavjese", a na turneji pobijedila i Arsenal. Više od nogometne, bila je to politička misija, predstavljanje moći pobjedničke divovske države komunističkog sistema.

Vrhunac svog postojanja, Dinamo je ostvario kasnije, ponajprije zahvaljujući uvjerljivo najvećem od svih velikana: Lav Jašin, znan "Crni pauk" osvojio je Zlatnu loptu 1963. godine i do danas ostao kao vjerojatno najbolji čuvar mreže u povijesti nogometa. Idealan simbol svoje zemlje, nesavladiva tvrđava. Moskovljani su pritom imali i zapažene rezultate, 1972. godine stigli su i do finala Kupa pobjednika kupova (izgubivši od Rangersa 2:3).

EUFORIJA ZBOG VALERIJA

No, Dinamo se, baš poput struje, proširio najprije po SSSR-u, a potom i ostalim državama Varšavskog pakta, to jest, zemljama pod šapom "ruskog medvjeda". Najuspješniji, najslavniji od svih "klonova" bio je nesumnjivo onaj ukrajinski. Dinamo Kijev, koji je 70-ih i 80-ih bio prava nogometna avangarda, uz potpis inženjera, i vizionara Valerija Lobanovskog te osvajač upravo Kupa pobjednika kupova (1975.) i Superkupa protiv Bayerna. Igrački simbol bio je Oleg Blohin, velikan s preko 400 nastupa i više od 200 pogodaka postignutih za Kijevljane.

Inspirirani moskovskim modelom, u istu misiju krenuli su i u marionetskom DDR-u 1954. godine, kad je, jasno, također tajna policija, zloglasni "Stasi", odlučio da i Istočni Berlin mora imati prepoznatljivi nogometni simbol režima i osvojio ni manje ni više nego deset titula prvaka zaredom. Zaštićen i privilegiran pod okriljem represivnog režimskog aparata, pod vodstvom Jurgena Bogsa, Dinamo Berlin nije imao, to jest – nije ni smio imati ozbiljnog rivala. I tako je bilo. Jedina "mrlja" pak, (p)ostao je Lutz Eigendorf, zvan "Beckenbauer s istoka", koji je nestao jednog dana tijekom boravka u Zapadnom Berlinu, za što je kažnjen najgorim difamacijama, rastavljen od supruge, suspendiran od UEFA, a 1983. godine je nastradao u… prometnoj nesreći.

Postojao je, istovremeno u DDR-u i poznatiji, ranije uspješniji imenjak, ali iz Dresdena, također naravno pod okriljem policije, ali ipak donekle drugačijeg identiteta, kao klub radnika i svojevrsna oporba, koliko je to bilo uopće moguće o ovako rigidnom sistemu. "Samo je jedan pravi Dinamo i to onaj u Dresdenu", bio je njihov moto, na što su im iz glavnog grada odgovarali "bez Berlina, Dresden bi bio samo jedan provincijski grad u potrazi za neprijateljem". Epilog: danas je dresdenski klub u Drugoj ligi, praćen vojskom od 30.000 navijača u svakoj utakmici, dok je berlinski imenjak (danas znan kao BFC Dinamo) marginalni nižerazredni klubić, rob vlastite prošlosti koju nikad nije skinuo s vrata…

GRUZIJSKI DIVOVI I RUMUNJSKI CRVENI PSI

U ostalim, danas samostalnim državama SSSR-a, Dinamo je nicao kao gljive poslije kiše. Gruzijska verzija iz Tbilisija bila je najuspješnija, osvojila je i domaći naslov, ali i – poput kijevske "sestre" – Kup pobjednika kupova (1981.). Navedene primjere slijedili su i drugi: Bjelorusi su imali Dinamo u Minsku i Brestu, Gruzijci, osim u Tbilisiju, još u Batumiju, Moldavci Dinamo Bender, Armenci u Erevanu, Uzbekistanci u Taškentu itd…

Pošast Dinama širila se s pogrešne strane Željezne zavjese kao virus: u Ceaucescovoj Rumunjskoj to je bio pandan iz Bukurešta, s nadimkom "Cainii Rosii" (Crveni psi), ne u pežorativnom smislu, nego kao simbol žestine, snage i spremnosti da "ugrize" svakog protivnika, taman po kodeksu majke "Securitatee". U Albaniji je pandan rumunjskom diktatoru bio Enver Hoxha, čak i ekstremniji u svom paranoičnom apsolutizmu, stvorivši zemlju "tisuću bunkera" (naravno, zbog zaštite od zapadnih agresora), te je i sam imao svoj policijski Dinamo, o kojem smo ovdje pisali nedavno kad je igrao sa Hajdukom, sad pod "rebrandiranim" imenom – Dinamo City, kako bi, jasno, što više otklonio asocijacija na mračnu povijest. Manje je, možda, poznato da je i klub iz čeških Budejovica također nosio to ime.

SASSARI – TEXAS

No, ime Dinamo – znamo i po našem primjeru – nije postojalo samo u zemljama "istočno od raja", dapače, vrijedi stoga razbiti taj neosnovani mit. Jer, Dinamo je, primjerice, ime – košarkaškog kluba iz Sassarija u talijanskoj Sardiniji. Osnovan je 1960. godine od grupe studenata, koji uopće nisu bili pro-sovjetski orijentirani, već su ime odabrali po grčkoj riječi Dinamis, što znači snaga, kao kontrapunkt košarkaškim velikanima iz Milana i Bologne. Također, Dynamo je ime i nogometnog kluba iz – Houstona, člana elitne MLS, osnovanog 2005. godine, kao simbol teksaškog grada poznatog po svojoj energetskoj industriji. "Dynamo je riječ koja opisuje one čija je energija nepresušna, koji se nikada ne predaju. To je naš Houston!", objasnio je tadašnji gazda kluba Oliver Luck. Kako bi se ono reklo, Nema predaje.