Sve je bilo tu: I Wembley i polufinalna sudačka odluka, no Engleska je ponovno ostala prekratka

I ne samo na ovom Europskom prvenstvu, nego općenito gledajući u posljednjih nekoliko godina. No, očito tako mora biti, kad god Englezi na Wembleyju dođu do ili nadomak trofeja, dogodi se nešto 'nenogometno' o čemu se priča, nekad i desetljećima poslije.

Naravno, Englezi bi dali sve da je Sterlingov prelagani pad i odluka sudaca u dvoboju s Danskom tema kojom će se zabavljati ostatak svijeta, dok oni slave svoj prvi naslov europskog prvaka u povijesti. Ta mala doza gorčine bila bi ništa naspram ove tuge koju sad osjećaju, nakon što su po tko zna puta ostali pred vratima raja. I opet su kobni bili jedanaesterci. Svi znamo što je rekao Gary Lineker, o nogometu u kojem uvijek na kraju pobjeđuju Nijemci, no vrijeme je da netko bivšem napadaču 'Gordog Albiona' na uho prišapne kako se možda ne radi o Nijemcima, kako možda oni nisu ključni u cijeloj priči.

Voljeli Engleze ili ne, jedno im se mora priznati. Obožavaju nogomet, fanatični su, dali su mnogo sjajnih igrača i uglavnom su uvijek 'tu negdje'. I čudno je stvarno što im trofejna sala i dalje stoji na tom toliko spominjanom primjerku iz 1966. Ova aktualna generacija, pod trenerskom palicom Garetha Southgatea, već je u Rusiji dala naslutiti kako bi ona mogla biti ta koja će prekinuti sušu, a netom završeni Euro činio se kao savršena prilika za toliko željeni 'povratak trofeja kući'. Svi preduvjeti bili su tu.

U prvom redu sjajna momčad s puno potencijala i mogućnosti, a potom i sve druge popratne okolnosti koje su Englezima išle na ruku. Od činjenice kako su većinu utakmica, a posebno one najvažnije, igrali na domaćem terenu, preko raznih COVID restrikcija koje su onemogućile dolazak navijača njihovih protivnika, pa konačno i do tog sudačkog poguranca u polufinalu, kad je najviše trebalo. Te mitske 1966. godine upravo je sudačka odluka na Wembleyju o kojoj se i danas priča bila jezičac na vagi koji je presudio u korist Engleske, no ovog puta ni to nije bilo dovoljno.

Netko će u šali reći: "Koji je smisao pomagati Englezima poklonjenim jedanaestercem, pa i taj protiv Danske su promašili." Ima i to smisla, jer nakon Kaneovog promašaja u polufinalu koji na kraju ipak nije bio koban, u finalnom raspucavanju ponovno su se probudili duhovi prošlosti. Po tko zna koji puta promašaji s bijele točke pokopali su engleske snove o trofeju kojeg toliko dugo iščekuju.

Ovaj poraz, nesumnjivo, boljet će Engleze dugo, vjerojatno i duže nego neki raniji, no kad sve to prođe, na Otoku će se vjerojatno ponovno probuditi optimizam. I dok je takvo nešto u prošlosti s pravom znalo biti okarakterizirano bahatošću i prepotencijom, dojma smo kako ovog puta to nije slučaj. Engleska ima odličnu i potentnu reprezentaciju, s dosta igrača u naponu snage, ali i hrpom mladića čije vrijeme tek dolazi. Dolazak izabranika Garetha Southgatea do finala nije bio tek splet okolnosti, nego dokaz kvalitete momčadi koja je u usponu i na koju treba najozbiljnije računati u godinama koje slijede. Počevši sa Svjetskim prvenstvom u Kataru koje je na rasporedu već sljedeće godine.