Franjo Ivanović protiv Guttmannovog prokletstva: počinje nova bitka za Benficu

Kao što vidite, u nazivu se ne spominje Lisabon, jer je u samim korijenima Sportinga bila intencija da ne prezentiraju samo svoj grad, nego državu i postanu najbolja momčad kontinenta, kako je i svjedočio njihov prvi predsjednik, Jose Alvalade, po čijem se prezimenu i danas zove stadion "Lavova".

Ali, nisu svi Lisabonci bili bogati trgovci. Postojala je i neka druga, niža klasa, duša grada vezana za luku, mornare, ribare, koji se nikako nisu mogli identificirati sa Sportingom. A bili su ona prava duša grada po kojem je portugalska metropola i poznata. "Crvena" momčad grada Lisabona, klub sirotinje i srednjeg staleža, koji su uostalom i činili daleko brojniju veličinu. Rođena u kvartu El Barrio Alto, zoni napućenom umjetnicima u pokušaju, mornarima, švercerima, prostitutkama. Uglavnom, potpuna suprotnost susjedima.

Prvo ime, baš kako bi se razlikovali od Sporting Clube de Portugal, bilo je Sport Lisboa, utemeljen 1904, godine, dva ljeta nakon mrskih im rivala, ne samo u sportskom, nego i ekonomskom aspektu, jer su predstavljali dva raličita svijeta i života. A ubrzo zatim, došlo je do fuzije s Grupo Sport Benfica i tako je nastalo ime koje i danas nose: Sport Lisboa e Benfica. Rimskog orla na svom grbu iskoristiše kao simbol samostalnosti, ponosa i snage, a moto "E pluribus unum" (iz mnogih, jedno) svjedočio je o duhu jedinstva ovog društva.

U narednih 121 godinu, do danas, Benfica će postati uvjerljivo najtrofejniji klub Portugala, s ukupno 88 trofeja, od čega 38 domaćih titula i 28 kupova, nedostižna vječnim suparnicima iz gradskog susjedstva, kao i trećem članu velikana, Portu. No svakako dva najveća uspjeha u povijesti su bile uzastopne krune prvaka Europe, 1961. i 1962. osvojene u finalima protiv dva najveća kluba Iberijskog poluotoka (pa tim i slađa) Reala i Barcelone, s momčadi u kojoj je zasvijetlilo ime neprikosnovene legende "Orlova", Eusebija, zvanog "Crni panter".

Međutim, vrhunac trijumfa i slave, označit će – pokazat će se kasnije, kao i početak nevjerojatnog niza nesreća, koje još uvijek vrijedi, a poznato je kao "Prokletstvo Bele Guttmanna".

Rodom iz Budimpešte, sin balerine i baletana židovskog porijekla, mađarski strateg doveo je Benficu do krova nogometa, prekinuvši seriju od pet Realovih titula. Znao je savršeno voditi momčadi pune zvijezda, pod svojim motom "Ako kontroliraš asa, kontroliraš i momčad". Međutim, koliko god je znao zauzdati znalce koje je trenirao, od Puskasa do Eusebija, Guttmann se silno sukobio s čelnicima Benfice, navodno zbog neisplaćenih premija za sve trofeje, a sve je puklo porazom u Interkontinentalnom kupu od Penarola, nakon čega je smijenjen i tad, kaže legenda, izgovorio proročanske riječi:

"U sljedećih sto godina nijedna portugalska momčad neće dvaput zaredom osvojiti Kup prvaka, a bez mene, Benfica nikada nijedan Kup prvaka!"

Kako narodna izreka kaže, svaka kletva dijeli se na pola, pa Guttmann više nikada u karijeri neće osvojiti nijedan trofej, a Benfica će desetljećima dominirati barem u Portugalu. No, prokletstvo Europe i te kako se ostvarilo: jer, od dana te navodne kletve, Benfica je izgubila ni manje ni više nego – svih osam europskih finala u kojima je igrala, od čega pet u Kupu/Ligi prvaka i tri u Kupu UEFA/Europska liga! Iako je imala sjajne momčadi i nogometne velikane.

No, na neki simboličan način, Benfica se upravo tim porazima identificirala sa svojim malinkoničnim i mističnim gradom, zadivljujuće ljepote i mirisa nostalgije, zvukovima fadoa. Možda je i u tome jedna od tajni filozofije navijača Benfice, koji nikada, ali nikada nisu prosvjedovali protiv svog kluba, pobjeđivao, gubio, svejedno. "Hladno? Vruće? Kiša? Vjetar? Ma kad bi Benfica igrala i u vrijeme strašnog suda, u nanosima snijega i vatri pakla, navijači bi uvijek dolazili u masama. Velika, nepregledna obitelj ujedinjena u ljubavi prema svom klubu."

Upravo tim riječima je Guttmann opisao Benficu prije nego li će izreći onog grozno prokletstvo. U očajničkom pokušaju da ga prekine, sam Eusebio će puno ljeta kasnije otići na grob svog nekadašnjeg učitelja, kleknuti na koljena zamoliti za oprost.

Nije pomoglo. I eto nas u 2025. godini, kad Benfica kreće u novu avanturu, na čelu sa našim Franjom Ivanovićem, koji je svojim golom u Nici u meču pretkola Lige prvaka napravio prvi u nizu od valjda tisuću koraka do skidanja Guttmannovog prokletstva. Malo tko, naravno, vjeruje da će "Orlovi" ove sezone to uspjeti pored daleko jačih i moćnijih rivala, ali jednako važan im je i domaći zadatak. Naime, u ovu sezonu ulaze nakon što im je Sporting u prošloj "oteo" oba trofeja, prvenstvo i posebno bolan Kup, kad su u finalu vodili protiv susjeda do sudačke nadoknade, primili gol za izjednačenje i pali u produžecima (1:3). Čekajući uz to i novo europsko finale, nakon, onog osmog, posljednjeg poraza u polustoljetnoj seriji, protiv Seville u Torinu 2014., nakon jedanaesteraca…