Hrvatska na Euru 2008: Sjajna grupna faza, četvrtfinale koje svi želimo zaboraviti

Ako smo nakon Svjetskog prvenstva 1998. i 2018. godine dosegnuli radost kakvu čovjek teško može ispričati, onda smo 2008. doživjeli patnju i tugu kakvu nikome ne želimo poželjeti. U redu, reći će neki, to je samo igra, to je samo nogomet, ali događanja iz četvrtfinala Europskog prvenstva teško su zamisliva nekome tko to nije gledao uživo ili pratio putem malih ekrana.

Krenimo ipak nekim kronološkim redom. Na tom Euru koji se održavao u nama geografski bliskoj Austriji i nešto daljoj Švicarskoj, Hrvatska je izvučena u grupu B u kojoj su se nalazili još Njemačka, Poljska i domaćin Austrija. Vrlo teška grupa, međutim momčad koju je tada vodio Slaven Bilić bila je spremna pokazati kako je zrela za najbolje rezultate.

Podsjetimo, tadašnja momčad bila je odlična kombinacija mladosti i iskustva. Luka Modrić, Vedran Ćorluka, Niko Kranjčar i Ivan Rakitić bili su u ranim 20-im godinama, nešto stariji bili su Ivica Olić, Darijo Srna i Stipe Pletikosa, a iskustvo su donosili Niko Kovač, Dario Šimić i Joe Šimunić. Bilić je uspostavio pravi balans i Hrvatska je izgledala dobro na Euru.

Prva utakmica odigrana je u Beču protiv Austrije. Pamtimo slike s trgova u Beču gdje se okupilo gotovo 100.000 navijača, a stadion Ernst Happel, premda većinski ispunjen austrijskim navijačima, gorio je kao da se igra u Hrvatskoj. Nošeni podrškom navijača, a i objektivno snažniji od domaćina, Vatreni su slavili s minimalnih 1:0. Jedini pogodak postigao je Modrić na samom početku utakmice iz kaznenog udarca.

Kako je istog dana, ali u kasnijem terminu, Njemačka s 2:0 pobijedila Poljsku, bilo je jasno kako će susret s Elfom u Klagenfurtu biti vjerojatno presudan za plasman u četvrtfinale. Hrvatska je odigrala briljantno protiv favoriziranih Nijemaca. Srna i Olić načeli su Njemačku, Pletikosa je bio sjajan na golu, a utješni pogodak za Elf postigao je desetak minuta prije kraja Lukas Podolski.

Hrvatska je imala svih šest bodova na kontu, a opet joj je u prilog išao rezultat iz drugog susreta. Austrijanci su remizirali s Poljacima te je Hrvatska sigurno prošla dalje. U tom trenutku Hrvatska je imala šest bodova, Njemačka tri, a Poljska i Austrija po jedan osvojeni bod. Posljednji susret bio je stvar prestiža i nije imao rezultatski značaj jer Hrvatsku više nitko nije mogao skinuti s prvog mjesta u skupini.

Ipak, u nešto kombiniranom sastavu, Vatreni su uspjeli pobijediti Poljsku s 1:0 (pogodak postigao Ivan Klasnić) i sa svih devet bodova prošli u četvrtfinale. Po prvi puta do tada, Hrvatska je na nekom velikom natjecanju osvojila sve bodove u skupini istovremeno primivši samo jedan pogodak. Očekivanja su bila ogromna, atmosfera je bila sjajna i četvrtfinalni susret protiv Turske s nestrpljenjem se čekao.

Iako se prije natjecanja činilo kako će se jako osjetiti izostanak Eduarda Da Silve koji je zbog strašnog loma noge bio van kadra, Hrvatska je izgledala poletno i čvrsto te razloga za brigu nije bilo. Dapače, ako se dobro sjećate, tadašnja Turska imala je problema s ozljedama, s umorom i većina tadašnjih analitičara predviđala je prolaz Hrvatskoj.

Bilić se odlučio za najbolje što je tada imao, ponovio je sastav koji je srušio Njemačku i Hrvatska je bila bolja od Turske. Nije to bila predivna utakmica, šanse su se stvarno mogle nabrojati na prste jedne ruke, ali ako bismo ocjenjivali ukupni dojam u 90 minuta, Hrvatska je bila bolja. Turska je disala na škrge, u produžecima također nije bilo velikih prilika, ali onda genijalnost Modrića dolazi do izražaja u ključnom trenutku, u 119. minuti.

Sjajno je Modrić istrčao po jednu naizgled izgubljenu loptu, Rustu Recber istrčao je nepotrebno van, a veznjak Hrvatske ubacio u peterac gdje Klasnić glavom zabija za 1:0. Delirij u Beču, diljem Hrvatske i nažalost (objasnit ćemo kasnije) na terenu. Svega minutu prije kraja četvrtfinala, Hrvatska je imala prednost i to su trenuci kada gledate u ekran ili teren, ovisno gdje ste, i samo čekate onaj posljednji zvižduk.

Bilić je odmah pripremio zamjenu, Roberto Rosetti nije ju dozvolio u tim trenucima, Rakitić je išao u jedan dribling i ušao u zamku zaleđa, a Turska na kraju dobila jedan prilično beznačajan slobodni udarac sa šezdesetak metara. Takvih u nogometnim susretima ima mnogo, naročito na kraju, a da se sada pokušate sjetiti pet iz kojih je postignut pogodak, teško biste mogli.

Nažalost, lopta je pala u šesnaesterac, nekako se odbila do Semiha Senturka koji maestralno pogađa same rašlje i donosi Turskoj izjednačenje. Da je vjerojatno 100 puta pucao, samo bi jednom uspio tako precizno pogoditi. Nevjerojatna je ljudska psihologija i u praktički tri minute, od potpunog delirija Hrvatske i sloma Turske, situacija se okrene.

Pristupilo se izvođenju kaznenih udaraca gdje su hrvatski reprezentativci bili još pod dojmom, potpuno šokiran, iscrpljeni i očekivano kiksali. Promašili su Rakitić i Modrić, pogodio je samo Srna. Kod Turske su trojica pogodila i Fatih Terim napravio je čudo sa svojom selekcijom i odveo Tursku u polufinale Europskog prvenstva.

Svi smo razmišljali što se moglo u tim trenucima napraviti, uostalom i sam Bilić je priznao kako ga to i dan danas muči. Je li mogao Rakitić zadržati loptu, a ne ići u nepotrebna dodavanja? Je li netko od naših igrača mogao „pasti“ na pod od umora i zatražiti liječničku pomoć? Je li uostalom i sam Rosetti mogao ranije završiti utakmicu? Teško je reći, nekada se u nogometu poklope stvari i ovo je nažalost bio jedan od tih trenutaka.

Turska je kasnije išla na Njemačku i premda su svi očekivali da umorni igrači ne mogu protiv Elfa, umalo su napravili novo iznenađenje. Teško je ne razmišljati kako je Hrvatska bila doista kvalitetnija od Njemačke tih godina te bi u ponovnom susretu, u polufinalu, bila prilično opasna. Objektivno, teško je itko mogao srušiti fenomenalnu Španjolsku, ali nerijetko svi razmišljamo kako je tada Hrvatska imala momčad i trenera za finale Eura, a u jednoj utakmici uvijek je sve moguće.

Nažalost, nije se dogodilo, ali kao što je deset godina ranije Hrvatska zadivila svjetski nogomet u Francuskoj, to je ponovila deset godina kasnije u Rusiji. Upravo jedan od najboljih u Austriji i Švicarskoj, Luka Modrić, bio je nositelj igre i najbolji igrač Svjetskog prvenstva u Rusiji. Inače, Modrić je jedini od hrvatskih nogometaša bio uvršten u momčad prvenstva. Dodajmo još kako je najbolji strijelac Hrvatske na tom Euru bio Klasnić s dva postignuta pogotka.