Najveći uspjeh Zlatka Dalića u Hrvatskoj nisu osvojene medalje, nego nešto puno značajnije

Skoro devet godina. Puno je i pratiti utakmice u tolikom razdoblju, a ne voditi ih uz aut-liniju i to pogotovo kada je riječ o Hrvatskoj. Ne toliko zbog same težine posla (što i je itekako velik faktor), nego zbog samog pritiska i reakcija javnosti bilo to u uspjehu ili neuspjehu.

Počevši od izbora igrača, izjava, formacija, taktičkih odluka - što god da je Zlatko Dalić učinio posljednjih devet godina mišljenja su bila podijeljena. I to jedna strana u jednu, a druga u drugu krajnost. Situacija u Hrvatskoj je takva kakva je, nema druge nego prihvatiti takvo okruženje i ići - dok ide.

Na kraju sasvim razumljiva odluka, posebno nakon mnogobrojnih natpisa na koje je sam Dalić izjavio kako mu takvo što ne treba u životu. Čovjeku koji je osvojio dvije medalje sa svjetskih prvenstava i srebro u Ligi nacija to ipak nije najveći doprinos za Hrvatsku - nego nešto puno unikatnije.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Prepoznatljiv stil igre

Nakon što je ispao sa Svjetskog prvenstva, Portugal je suočen s mnogim kritikama. Legendarni Ricardo Quaresma tako je u jednom tamošnjem podcastu rekao Rubenu Diasu kako smatra da je ta portugalska momčad mogla puno dalje i da se poraz protiv Španjolske mora podrazumijevati kao neuspjeh jer po njemu europski Selecao bio je favorit za naslov.

Ruben nije imao one klasične filozofske odgovore poput 'svatko igra nogomet', 'lopta je okrugla', 'dogodi se manjak koncentracije' niti je spominjao suce. Ruben je rekao kako je realnost da je momčad poput Španjolske favorit u ovakvim turnirima jer ima prepoznatljiv stil igre, koji je građen godinama.

Dodao je kako je generalno malo vremena za pripremu reprezentativnih natjecanja te da je nezgodno pronaći pravu formulu jer svi dolaze iz različitih klubova koji igraju na različit način. E pa, Zlatko Dalić pronašao je tu pravu formulu.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

U redu, Hrvatska ne spada među momčadi koje igraju najatraktivniji nogomet, ali pogodite što? Izbacivala je takve svih ovih godina. Vatreni su rušili Brazil, Englesku, Argentinu, Nizozemsku... Sve redom ekipe koje su na glasu kao one koje uljepšavaju igru.

Stoga, isto kao što Španjolci imaju tiki-taku, Hrvatska je pod Dalićevim vodstvom imala taj ratnički stav. Jednostavno, kada igrate protiv Vatrenih znate da ih nećete nadigrati i da ćete se pošteno morati namučiti za pozitivan rezultat.

'Osjetio sam nevjerojatnu mirnoću'

Biti izbornik i trener su dvije potpuno različite stvari. Klupski treneri svaki dan su sa svojim momčadima, paze na svaki njihov pokret, a igrači su općenito više pod povećalom jer su tu plaćeni.

Kod reprezentacija je drugačije. Nekako nam svima teško pada reprezentativna pauza usred sezone, ali kada su velika natjecanja u pitanju onda se mijenja slika. No, baš te reprezentativne pauze na proljeće i jesen priprema su za svjetska i europska prvenstva, a izbornici tu moraju motivirati svoje igrače koji to shvaćaju kao mini-odmor.

Zamislite da na tjednoj razini igrate dvije utakmice, stalno putujete, a onda se na desetak dana vratite u svoju domovinu. Jasno je da se igrači zažele obitelji i sasvim razumljivo je da su manje motivirani za takve utakmice, posebno one prijateljske.

Niko Kovač pokušao je implementirati taj klupski sustav na reprezentativni, ali nije išlo. Igračima se nisu dopadale karantene, htjeli su više slobode, a Dalić je to poslušao. Stvorila se ta priča Obitelji i redovno slušamo kako hrvatski igrači upotrebljavaju tu riječ.

Vjerujte, svaka reprezentacija zavidi Hrvatskoj na tome. Takvu koheziju može stvoriti samo vođa, koji prije svega ima autoritet, a potom i 'žicu' za stvoriti zdrav odnos.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Luka Modrić rekao je kako je pri prvom susretu sa Zlatkom Dalićem osjetio nevjerojatnu mirnoću. To je Dalić prenosio na svoju momčad, to je ono što je od neizmjerne važnosti u nogometu jer, ako ti vođa unosi nemir ili odiše nervozom, kako bi onda ti mogao drugačije reagirati?

Rezultat je jedini mjerodavan

U nogometu sve se svodi na rezultat jer idućim generacijama nećemo prepričavati kako je Neymar driblao u tom četvrtfinalu 2022., nego kako je Bruno Petković zabio, a Dominik Livaković branio penale.

Pamte se pobjednici. U povijest ulaze rezultati, a ne dojam na terenu. Taj dojam ostat će u nekom poglavlju 'Za one koji žele znati više' jer na turnirima se ne umire u ljepoti. Sjetit ćete se, Hrvatska je 2016. igrala možda i svoj najljepši nogomet, ali tko te pita?

Koga sada briga što je Portugal s tri remija u grupnoj fazi prošao kao treći (u skupini s Mađarskom, Islandom i Austrijom), na jedvite jade prošao Hrvatsku u osmini, Poljsku na penale u četvrtfinalu, 'jadni' Wales u polufinalu i Francusku duboko u produžecima u finalu?

Ne, pamti se da je Portugal odnio trofej.

Zato, svi koji upućuju kritike Daliću zbog navodne neatraktivne igre, nisu u pravu i nemaju povoda za to. U nogometu treba znati patiti, koliko god čudno i nekima glupo taj izraz zvučao.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Treba imati tu mentalnu moć da u teškim trenucima izvučeš maksimum, izvučeš taj zadnji klizeći start, zadnji sprint.

I najbolje od svega je to što je Hrvatskoj to sada usađeno. Što ima taj pobjednički mentalitet, jaku i mirnu glavu u teškim trenucima. Za to su najzaslužniji Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić.

Možemo se neslagati s nekim njegovim odlukama, ali valjda je već bezbroj puta dokazao da ipak zna bolje i više nego bilo tko drugi o ovoj reprezentaciji.

Jedna stvar i dalje bode u oči

Poslije svega ovoga, pomalo je razočaravajuće to što neki 'deseti' stručnjaci i dalje bolje kotiraju u nogometnom svijetu. Primjerice, Roberto Martinez.

Na osnovu čega? Njegove momčadi podbacile su kada je bilo najpotrebnije, nije nigdje unio prepoznatljiv sustav, nego se oslanjao na individualce. A imao je vremena, i u Portugalu i u Belgiji.

Što bi bilo da se zove Robert Martić? Mislite li da bi ikada vodio zlatne generacije Belgije i Portugala? Nema šanse, uz njemu dužno poštovanje. Roberto Martinez je primjer, a takvih je bezbroj. Tko zna što bi bilo da je Dalić Brazilac, Španjolac ili Englez.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

I to se donekle odražava u onom Dalićevom buntu prema Fifi koja očito Hrvatsku ne smatra nogometnom velesilom. Zbog toga će Englezi stavljati Paula Scholesa u usporedbu s Lukom Modrićem (što je suludo), zbog toga će se o Declanu Riceu pričati kao da je miljama ispred Matea Kovačića (a zapravo je suprotno) i tako dalje.

To je očito nešto što je nemoguće ispraviti, ali kako će se u svijetu drugačije gledati na Hrvatsku kada u Hrvatskoj imate pojedinaca koji će osporavati kvalitetu Modrića, Kovačića, Dalića...

No, kako god to bilo, slagali se s njim i njegovim odlukama ili ne, Daliću treba skinuti kapu i zahvaliti na svemu učinjenom. Činjenica je da će u povijest ući kao najuspješniji hrvatski izbornik i to konačno treba početi cijeniti.