Niko Kranjčar

Mediji su u njemu, još kao izuzetno talentiramo klincu, vidjeli nasljednika najvećih hrvatskih nogometaša, no s vremenom je taj pritisak postajao sve veći, i mladi Niko nije se lako nosio s bremenom nacionalne slave i daleko najpopularnijeg nogometaša u 1. HNL. Mnogi upravo u tome vide razlog što se kao 20-godišnjak fizički poprilično zapustio (kao nogometaš), a nakon toga su krenule i brojne kritike zbog iznimno loših rezultata Dinama u 2004./2005. Klupski čelnici su zbog katastrofalnih rezultata odlučili svim igračima smanjiti plaću, no Kranjčar se kao kapetan tome usprotivio te je zbog toga stavljen na transfer listu. Da su u maksimirskim odajama samo i slutili što bi se ubrzo moglo dogoditi, vjerojatno bi tada drukčije postupili.

Čekajući ponudu nekog od bogatog kluba sa Zapada, dočekali su tek konkretnu ponudu moskovskog CSKA, no Kranjčar nije bio zainteresiran za odlazak na Istok bojeći se za razvoj svoje daljnje karijere. Kao jedini preostali interesent pojavio se najveći rival – Hajduk. Većina je u prvi mah povjerovala da se radi o pukom naslađivanju Hajduka Dinamovom teškom situacijom, no pokazalo se kasnije kako iza te ponude stoje ipak privatni financijeri transfera, koji su itekako ozbiljno željeli vidjeti Kranjčara na Poljudu. Posao se na kraju i realizirao, teška financijska situacija u Maksimiru primorala je Dinamove čelnike na prihvaćanje splitske ponude te su Kranjčara u Splitu kao heroja dočekale tisuće Hajdukovih navijača.

Nakon prelaska u rivalski Hajduk, medijima je postao još zanimljiviji. Dok su ga plavo nastrojeni novinari uglavnom kritizirali, biloj boji naklonjeni novinari dizali su ga u nebesa. Sve to odrazilo se i na njegove igre, pa nije ni na Poljudu sjajno krenuo. Tek u svojoj zadnjoj sezoni u Hajduku je proigrao onako kako zna, što mu je i donijelo višemilijunski transfer u engleski Portsmouth, nakon više od godinu dana nagađanje gdje će nastaviti karijeru. Odlaskom u Englesku, Kranjčar je donio čvrstu odluku o potpunom ignoriranju hrvatskih medija, čega se uspješno i držao. Nije bio voljan govoriti čak ni za jednu hrvatsku radijsku postaju, koja je njegova oca Zlatka angažirala kao voditelja sportske emisije. Pamti se njegova izjava: "Ali, tata, pa ti znaš da ja ne pričam za hrvatske medije". Silenzio stampa završio je tek nakon što je Hrvatska osigurala plasman na Europsko prvenstvo u Austriji i Švicarskoj, i to porazom na gostovanju u Makedoniji.

Kranjčar i hrvatska reprezentacija također su priča o kojoj bi se mogle stranice i stranice ispisati. Mnogi su ga "gurali" među Kockaste dok je izbornik još bio Otto Barić, no prilikom jedinog primljenog poziva nije mogao zaigrati zbog ozljede. U seniorskoj je reprezentaciji nakon prođenih brojnih mlađih reprezentativnih uzrasta, zaigrao tek kad je izbornik postao njegov otac. Debitirao je u kolovozu 2004. godine kada je Hrvatska u prijateljskom dvoboju svladala Izrael s 1:0 u Varaždinu. Njegova pozicija u reprezentaciji tako je postala metom brojnih rasprava zaslužuje li svojom kvalitetom toliko povjerenje ili se radi o klasičnom slučaju nepotizma. Vrijeme je pokazalo da za njega ipak itekako ima mjesta među najboljim hrvatskim nogometašima.

Zahvaljujući dobrim igrama u svojoj drugoj sezoni nastupanja za Portsmouth, počelo se ponovno nagađati o njegovoj daljnjoj karijeri, odnosno o zainteresiranosti većih europskih klubova za njegove usluge, poput Arsenala. No, Niko Kranjčar možda je i najbolji primjer da mladim nogometašima ne trebaju medvjeđe usluge. Izjava Zlatka Kranjčara iz rujna 2004. godine da će njegov sin postati novi Zinedine Zidane, teško da mu je donijela išta u karijeri, osim još većeg pritiska medija i očekivanja nogometne javnosti.