Od Lužnjikija do Rujevice: Drukčiji, a isti

Vrlo je zahvalno raditi ovakav pregled i presjek promjena u hrvatskoj reprezentaciji kad znamo da je uspješno odrađena mini smjena generacija, a da rezultat i plasman na veliko natjecanje nisu patili. Dakle, uspoređujemo sastave i popise reprezentacije tog 15. srpnja 2018. na Lužnikiju i sinoć na Rujevici. Pa krenimo redom:

Vratari i obrana

Daleko najveće promjene su zahvatile zadnju liniju i vratare. Od pet igrača koji su protiv Francuza bili zaduženi za neprimanje golova sinoć na Rujevici nije startao niti jedan.

Što se vratara tiče, svi znamo da je Danijel Subašić u reprezentativnoj mirovini. Kao njegova zamjena je nekakvom hijerarhijom i prirodnim slijedom događaja projiciran Lovre Kalinić, ali je on odabrao krivi transfer i u Engleskoj ne brani. Zato se kroz Dinamove europske bajke isprofilirao, a kroz reprezentativne utakmice zacementirao Dominik Livaković. U Rusiji je bio u ulozi trećeg vratara, a sad je čvrsti nositelj reprezentativne jedinice i jedan od sljedećih unosnih transfera Dinama.

Velike promjene smo vidjeli i na bokovima. Lijevu stranu su u Rusiji okupirali Josip Pivarić i Ivan Strinić kojih danas nema. Pivarić je član Dinama iz Kijeva, ali od kolovoza ove godine nema niti jednu prvoligašku minutu. Ovosezonsku minutu nema niti Strinić koji je prvo u Milanu muku mučio sa srčanim tegobama, a otkad se toga riješio nema kluba. Spominjao se povratak u Hajduk, ali su "bili" imali riješenu lijevu stranu pa Ivan još čeka na klub i minute.

Zato se lijeva strana prvotno krpala kako se zakrpati dalo pa su u Ligi nacija tamo igrali Jedvaj, Vrsaljko, Milić uz zadnje minute Pivarića, a u kvalifikacijama je isproban i Melnjak sve dok se nije našla prava i sigurna opcija, a to je Borna Barišić koji je ostvario sjajan transfer iz Osijeka u Rangerse i tamo ima povjerenje Stevena Gerrarda. Perspektiva je još bolja jer na vrata već kuca, a do Eura bi unutra i trebao biti Domagoj Bradarić koji je standardan u Lilleu i Ligi prvaka, a iza njega stižu i Sosa, Čolina, Dolček i ostala mladost.

Desnu stranu je držao Šime Vrsaljko koji je od tada doživio ozbiljnu ozljedu koljena te se iz Intera vratio u Atletico, a dobre vijesti stižu iz Madrida jer je Šime počeo trenirati s ekipom te na njega ozbiljno računamo za Euro. Pogotovo zato što prave alternative nema. Prirodni desni bokovi su Bartolec koji je u Trnavi bio korektan te kapetan Hajduka Juranović, ali izbornik više vjeruje Jedvaju koji je nominalno stoper, posao odrađuje korektno, ali ne i dobro.

Stoperi su tada bili, a i danas su Lovren i Vida, ali njih nije bilo na Rujevici zbog kartona, dok je Vedran Ćorluka u reprezentativnoj mirovini. Dobar su posao odradili povratnik Ćaleta-Car koji se vratio u novoj, startnoj ulozi kao prvotimac Marseillea, a debitirao je i Dino Perić koji je impresionirao domaću javnost predstavama u Dinamu u Ligi prvaka. To su već četiri stopera koji igraju ozbiljan nogomet u Europi, a povratkom Vrsaljka možemo očekivati i prekomandu Jedvaja na svoju poziciju pa se za stopere ne treba brinuti. Na vrata kucaju i Katić te Benković koji se u svojim klubovima bore za minute, ali su veliki potencijali.

Vezni red

Najjači dio reprezentacije u Rusiji je bio vezni red. Pozicije organizacije igre su okupirale dvije najviše svjetske klase, Luka Modrić i Ivan Rakitić. I tko bi rekao da ćemo godinu dana poslije praktički izgubiti igrača kao što je "Raketa", a da to nećemo niti osjetiti. Uz Modrića i Rakitića tu je bio Brozović koji nastavlja sa sjajnim igrama u Interu i reprezentaciji te je s Lukom ostvario neraskidivu vezu i jezgru ekipe.

Ono što je Hrvatska u međuvremenu dobila je iznimna širina u vezi. Rakitić je u vječnom ratu s Barcelonom oko minutaže, a muče ga i ozljede, ali silom prilika smo tu dobili čak i kompatibilniju opciju. Nikola Vlašić donosi tako prijeko potrebnu okomitost i dubinu na poziciji "desetke", a svojim stavom i profesionalizmom za svoje godine podsjeća na Modrića te od njega očekujemo da bude lice nove reprezentacije u narednim godinama.

Tu je i Mateo Kovačić koji je u Chelseaju postao prvotimac i napokon podsjeća na onako prodornog i moćnog igrača kakav je trebao postati kad je odlazio u Inter, a velik skok su napravili i Mario Pašalić te Marko Rog koji igraju u ekipama iz samog vrha talijanskog nogometa, a Pašalić svojim golovima uzima bodove jednom Manchester Cityju.

Miki Badelj je uvijek Miki Badelj, a na vrata dolazi sva sila talenata poput More, Palaverse, Šunjića i Nejašmića. Filip Bradarić je došao u Hajduk po prijeko potrebne minute za spas karijere, a ako Rakitić učini isto u nekom europskom klubu na zimu dobit ćemo opciju viška pokraj svog ovog bogatstva pa se za vezni red stvarno ne treba brinuti.

Napad

Reprezentativna krila su izgledala isto u Moskvi i na Rujevici. Obje utakmice su počeli Ivan Perišić i Ante Rebić, ali ono što je iznimno važno jesu alternativne opcije. Rebić je otišao u Milan te tamo ne igra, a sva hrvatska javnost stalno zaziva da se u prvi plan gurne Josip Brekalo. Brekalo bi uz Vlašića morao biti predvodnik nove Hrvatske, standardan je u Wolfsburgu te je iznimno potentan i okomit igrač, baš onakav kakav treba Hrvatskoj koja ima problema s bokovima.

Ako se Rebić izbori za minute u Milanu ili ode negdje gdje će igrati, za desno krilo nema brige. Lijevo i dalje operira Perišić koji u Bayernu igra toplo-hladno, a potpuno nenadano je na toj strani iskočio Mislav Oršić. Igrač iznimno zanimljivog nogometnog puta pronašao je sebe u Bjeličinom Dinamu te se proslavio hat-trickom Atalanti u Ligi prvaka. Kad imaš igrača koji je sposoban trpati na najvišoj europskoj razini, a igra ti iza jednog Perišića, onda znaš da nema zime. Opcija na krilima je u Rusiji bio Marko Pjaca koji je opet doživio tešku ozljedu ligamenata te ne znamo kada će se i kakav vratiti, a s obzirom na to da mu to nije prva teška ozljeda te da praktički tri godine nije igrao ozbiljan nogomet možda smo Pjacu na elitnoj razini izgubili zauvijek.

Kad je Mario Mandžukić nakon pogodaka Engleskoj i Francuskoj odlazio u reprezentativnu mirovinu, svi smo jadikovali. Prva opcija na špici je bio Andrej Kramarić koji je i dalje tu, ali ga trenutno muči ozljeda, a Andrej se bolje osjeća na nešto povučenijoj roli, onoj koju danas okupira Vlašić.

Zato se u Ligi nacija eksperimentiralo sa Santinijem i Livajom, ali to je neslavno propalo. I onda, kad je izgledalo da nema nade i da će Hrvatskoj pored ovako sjajne baze nedostajati ona vrhuška napada, iz ničega se pojavio Bruno Petković. Još jedan iz ešalona mladih i uzbudljivih izdanaka europskog Dinama je prošao put od trnja do zvijezda.

Doveden je u Dinamo kao onaj tko će igrati iza Gavranovića, a ubrzo je postao nezamjenjivu vrhu napada. Naravno, silom prilika i manjkom opcija debitirao je za reprezentaciju, a onda je zaludio Europu u Trnavi kad je jednog Škriniara koji je u Interu plaćen 60 milijuna eura učinio smiješnim.

Domaća javnost brzo ga je prozvala "hrvatskim Ibrom", ali Bruno više podsjeća na Oliviera Girouda s mnogo, mnogo boljom tehnikom. Petkovićeva sposobnost da prima lopte, zadržava iste i dijeli okolo iznimno je vrijedna za brze i okomite igrače poput Brekala, Vlašića i Perišića. Tako da ona uloga gljive iz Super Marija kojom je Giroud u Chelseaju podizao vrijednost Edenu Hazardu, a u reprezentaciji Griezmannu sada savršeno odrađuje Bruno za Nikolu, Josipa i Ivana.

No, ne staje Petkovićeva vrijednost samo na tome. Bruno je sposoban odigrati dupli pas, ući u među prostor, zavući se iza protivničkih braniča, "štopati" nemoguću loptu i predriblati par igrača te završiti akciju. Petković je kompletan napadač kojem na ljeto sigurno slijedi transfer u prvi ešalon europskih velikana, a Hrvatska ima pravu opciju u špici, naravno, uz Kramarića.

Hrvatska je odradila malu smjenu generacija i to silom prilika. U svakoj liniji sastava debitirao je po jedan igrač koji bi mogao biti nositelj. Livaković, Ćaleta-Car, Perić, Barišić, Vlašić, Brekalo i Petković su ogroman dobitak za ovu momčad, a još je vrjednije to što ni Rakitić, Rebić, Vrsaljko i ostatak srebrne jezgre nije izgubljen. Ova Hrvatska bi, ako senatori učine pravu stvar i potraže minute, mogla biti individualno i formom najjača ikad.

Na svakoj poziciji osim desnog beka postoje barem dvije opcije koje mogu igrati i igraju na visokoj europskoj razini i to je nešto što dugo vremena nismo vidjeli, možda nikad. Ako se nova lica nastave razvijati kako je to išlo do sad, ako starije posluži zdravlje i ako se Vrsaljko vrati kao onaj pravi, na Euru možemo očekivati velike stvari. Hrvatska sigurno u Rusiji nije rekla svoju zadnju. 

FOTO: Marko Lukunić/PIXSELL