Sav fokus bio je na Rumunjskoj, a Hrvatska je tu bila najlošija

Treći nastup Hrvatske na europskim prvenstvima do 21 godine prošao je kao i prethodna dva uz jedan osvojen bod. Ovaj put on je osvojen u zadnjem kolu protiv Engleske i gledajući igre u skupini nekako je realan odraz onoga što je Hrvatska prikazala. Rumunji su bili bolji protivnik, Francuzi konkretniji i dominantniji, a protiv Engleske je iščupan taj bod nakon što je Hrvatska tri puta bila u rezultatskom zaostatku.

Sam sustav natjecanja je vrlo brutalan. Na Europsko prvenstvo je vrlo teško plasirati se, a kada tu i dođete, u društvu moćnih reprezentacija morate biti prvi u skupini ako ne želite da vam plasman na Euro predstavlja uspjeh sam po sebi. Razumljivo je da se pokušava smanjiti broj utakmica, ali sustav s prolaskom dalje samo za prvoplasiranog ne ostavlja niti najmanji prostor za kiks.

Proširenje Eura na 16 reprezentacija pa četiri skupine s po četiri sudionika i nakon toga dodavanje četvrtfinala, ne bi stvorilo toliku psihozu među mladim igračima, moglo bi se igrati opuštenije kada bi se znalo da iz skupine prolaze prve dvije reprezentacije. Naravno, to ne znači da bi Hrvatska u takvom sustavu imala puno veće šanse, ali kada znate da ste u skupini s Engleskom i Francuskom i osim toga odmah na startu izgubite od Rumunjske i to na onakav način, jasno je koliko to može biti demoralizirajuće za igrače, ali i navijače.

Hrvatska je na Prvenstvo doputovala svjesna kako će imati težak posao, sve karte bacila je na prvu utakmicu s Rumunjima koja je odmah okarakterizirana kao ona koja će odrediti Prvenstvo, a na kraju je odrađena jako loše. U svakom mogućem smislu Rumunjska je nadigrala Hrvatsku koja je imala previše slabih točaka.

Već u tom susretu lako su se mogli detektirati problemi s kojima će se Hrvatska suočavati do kraja Prvenstva. Obrana je bila vrlo nesigurna, djelovala je potpuno neuigrano, a potvrđeno je kako u ovoj generaciji nema klasičnog golgetera, igrača koji će trpati iz 16 metara.

S taktičke strane dvoboj s Rumunjima pripremljen je dosta loše jer Hrvatska je bila najlošija upravo tamo gdje je Rumunjska bila najbolja. Drugačije nije niti moglo završiti. Ustvari možda je i moglo da nije došlo do nesretne ozljede Josipa Brekala. Tu se Hrvatska u potpunosti raspala iako je i do tada bilo nesigurnosti u defenzivi. No s Brekalom je barem prema naprijed izgledala koliko-toliko opasno.

Brekalo je unatoč toj ozljedi jedna od svijetlih hrvatskih točaka. Naime napadač Wolfsburga pokazao je da je s pravom uz Vlašića glavni čovjek ove reprezentacije, nijedan drugi igrač nije bio na toj njihovoj razini i to je bio problem. Međutim to se i znalo, Brekalo i Vlašić su ipak klase, igrači koji igraju u jakim klubovima i konstantno jake utakmice.

Nedostajao je Ćaleta-Car koji bi učvrstio hrvatsku obranu. Benkoviću nedostaje utakmica s obzirom da je krajem sezone ponovno imao problema s ozljedama pa onda i izgubio mjesto u početnoj postavi Celtica, Katić je na pripremama zaradio frakturu nosa, Kalaica igra za B Benficinu momčad, a onaj koji je imao kontinuitet nastupa u završnici sezone i ujedno je nominalno najkvalitetniji stoper, odlučio je propustiti natjecanje.

Na Šunjiću se nakon naporne sezone osjetio umor, Vlašić je vukao koliko god je mogao, Jakoliš nije ono pravo napadačko rješenje te bi to mogao postati Kulenović u budućnosti, a Halilović se i dalje igra nogometa.

On je možda i najveće razočaranje. Znalo se od prije koje su Halilovićeve lošije strane, ali i koje su dobre. Međutim ovdje je izgledao potpuno van forme, prema naprijed je napravio vrlo malo toga, a poseban minus ide za angažman u defenzivi bez koje ne može računati na ozbiljniju karijeru. Ovdje je jedan od sukrivaca za težak poraz od Rumunja i vrlo loš dojam, a shvatio je to i Nenad Gračan koji ga je za drugu utakmicu ostavio na klupi.

Gračan je doveo momčad do Europskog prvenstva što je velika stvar, ali nipošto se ne smije zadovoljavati samim plasmanima na veliko natjecanje. Uvijek se treba težiti višim ciljevima, ući u svaku utakmicu s razmišljanjem - idemo po pobjedu. Same priče mi smo svoje napravili, ogroman je uspjeh što smo ovdje, su kontraproduktivne. Igrače treba od početka učiti kako moraju težiti najvišim ciljevima, a ne se zadovoljavati i slaviti deveta ili deseta mjesta, bez obzira na protivnika.

Dobar dio ovih igrača neće imati pravo nastupa u sljedećem kvalifikacijskom ciklusu, no još je dovoljno ovdje onih koji mogu biti nositelji igre. Hrvatska nema problema s talentiranim igračima, ali treba ih dobro posložiti i dobro voditi. Na klupi ostaje i Nenad Gračan koji je neposredno prije Europskog prvenstva produžio suradnju sa Savezom te ne treba očekivati neke promjene u tom smjeru.

Uglavnom, Hrvatska i treći put nastup na europskim prvenstvima do 21 godine završava s jednim osvojenim bodom. Ukupno je odigrala devet utakmica i skupila onoliko bodova ukupno koliko većina ostalih reprezentacija upiše u jednoj utakmici. To se nikako ne može smatrati uspjehom i takve stvari ne trebamo slaviti.