Vatreni na Pragu Svjetskog prvenstva: od Schmeichela od Kudrjaševa, sve epizode presudnih drama

More emocija i drama vezane su za naše kvalifikacije za SP. Briljantna povijest naših nastupa na svjetskim smotrama, samo jednom nismo uspjeli na tom putu (Južna Afrika 2010.), a osvojili tri medalje (srebro 2018. u Rusiji, bronce u Francuskoj 1998. i Kataru 2022.). Međutim, iza tih, triput i veličanstvenih dometa, u skoro svim kvalifikacijskim ciklusima vodile su se dramatične bitke, u kojima su po jedan pogodak odlučivali o našoj sudbini. Evo kako je to bilo.

HRVATSKA CIJELA SLAVILA SCHMEICHELA: Naš premijerni nastup na elitnoj sceni, koji će završiti povijesnim trećim mjestom na čelu s "trenerom svih trenera" Ćirom Blaževićem, bio je puno više hod po trnju nego ružama. Plasman na SP 1998. zakomplicirao nam se na Poljudu, remijima sa Danskom (1:1) i Slovenijom (3:3), gdje smo prosuli velika četiri boda. I tako, uoči posljednjeg kola nismo bili gospodari svoje sudbine: imali smo imperativ pobjede nad Slovenijom u Ljubljani i to obavili (3:1), ali onda smo čekali vijesti iz Grčke, gdje je Peter Schmeichel čudesnim obranama spasio Dance (0:0) i tako izbacio domaćine, a nama osigurao baraž sa Ukrajinom. U Maksimiru smo stekli finu prednost (2:0, Bilić, Vlaović), ali se uzvrat u Kijevu odmah opasno zakuhao jer je Ševčenko već u četvrtoj minuti donio prednost domaćinima. Srećom, vruće ozračje na hladnom Olimpijskom stadionu u Kijevu "ohladio" je Bokšić poravnanjem u 27. minuti i tako nas odveo u Francusku. Igrom sudbine, heroj tog uspjeha nije zbog ozljede mogao nastupiti na SP.

KAD JE NAGRADA VISOKA, TU JE UVIJEK "BOKA": I u kvalifikacijama za Japan/Koreju 2002. također smo morali strepiti do posljednjeg kola, ali smo ovog puta sami odlučivali. Uoči meča s Belgijom u Maksimiru bio nam je dovoljan i bod, ali kad odluka pada u 90 minuta i to protiv tako ozbiljnog rivala, sve je bilo na kocki. Više od 36.000 gledatelja imalo je razloga za strah, pogotovo jer je u 35. minuti Prosinečki promašio jedanaesterac za vodstvo, njegov šut pogodio je – gredu! I tako se logično uvukao strah, Mpenza nam je u par navrata "sledio krv u žilama", ali nije uspio matirati Pletikosu. Kraj kalvarije dogodio se u 75. minuti, kad je – tko bi drugi – Bokšić na asistenciju Balabana zabio za pobjedu 1:0, pa smo zadnjih četvrt sata ipak lakše disali.

DVAPUT ZABIO DARIJO, CILJ NAM OSTVARIO: Nikada prije, ali da budemo precizni, ni poslije, Hrvatska nije tako suvereno i uvjerljivo prošla ijedan kvalifikacijski ciklus (računajući i one za Euro) kao za njemačko SP 2006. godine. Pod vodstvom Zlatka Kranjčara, upisali smo sedam pobjeda i tri remija, te uvjerljivo i bez ikakvih "aritmija srca" stigli do željenog cilja. Zanimljivo, u toj misiji nije nas poremetio ni jedan od najvećih kikseva u povijesti "Vatrenih", remi na Malti (1:1), pogotovo zato jer smo jedinog dostojnog rivala, Švedsku, dvaput svladali sa po 1:0, u Stockholmu i Zagrebu, a oba pogotka "Vikinzima" postigao je Srna. Onaj na Maksimiru bio je i konačna presuda, u tom trijumfu proslavili smo plasman na SP.

BILA JE TO JEZA – OSVETA ENGLEZA: Jedini neuspjeh u kvalifikacijama za SP doživjeli smo 2010. godine. Fatalni su bili teški porazi od Engleza – koji su nam se tako osvetili "s kamatama" za debakl koji smo im režirali na putu do Eura 2008. U Zagrebu nas je "Gordi Albion" Fabija Capella pregazio sa 4:1 uz životnu partiju i hat trick Thea Walcotta, dok je na Wembleyu bilo čak i gore – Roooney, Lampard, Gerrard i ekipa su nas poslali kući sa 5:1. Bila je to presuda, jer smo prije toga prokockali pravu priliku za barem drugo mjesto jedva remiziravši u Maksimiru sa Ukrajinom (2:2), kad nas je Modrić spasio od poraza. I tako se opet dogodilo da u posljednjem činu drame drugi odlučuju o nama, ali ovog puta nam se sudbina nije smilovala: relaksirani Englezi, već prvoplasirani, izgubili su od Ukrajine u Dnipropetrovsku (0:1) pogotkom Nazarenka.

IZBACILI OTOČANE ZA PUT DO MARACANE: Trofejna selekcija "Vatrenih" bila je tek u stvaranju pa smo u skupini uvjerljivo zaostali za tzv. Zlatnom generacijom Belgije (koja doduše nikad ništa neće osvojiti). Preostala nam je bitka za baraž i drugo mjesto i tu smo dobili utješnu nagradu, izbacivši Srbiju (2:0 doma, Olić, Mandžukić i 1:1 na Marakani, sjećate se "duela" Šimunić – Sulejmani…). Uglavnom, dospjeli smo u "majstorice" za koje smo se ranije specijalizirali, pa i ovog puta nismo kiksali. Ždrijeb nam je donio Island za rivala, u Reykjaviku je bilo 0:0, a taj kapitali smo znali materijalizirati u uzvratu: Mandžukić i Srna golovima su potpisali trijumf od 2:0 i odveli izabranike Nike Kovača u Brazil.

ZLATNA PRIČA ZLATKA DALIĆA: Najveći uspjeh u povijesti hrvatskog nogometa, zaključen finalom i srebrom u Moskvi 2018. godine, možda je zaboravljeno, počeo je – agonijom. Nakon poraza u Turskoj (0:1) i blamaže na Rujevici sa Finskom (1:1), bili smo na korak do eliminacije. I onda se dogodio brzopotezni preokret: doslovno preko noći smijenjen je Čačić, a za presudni ogled sa Ukrajinom, u zrakoplov za Kijev na popis putnika upisan – Zlatko Dalić. Kod Ukrajine smo igrali novi "biti ili ne biti" meč, a Andrej Kramarić nas je svojim golovima u 62. i 70. minuti za 2:0 odveo u play off. E, tamo se već pokazala naša prava, realna snaga: sve smo riješili već u prvom susretu sa Grčkom (4:1, strijelci Modrić, Kalinić, Perišić i Kramarić), a u Pireju smo rutinski dovršili posao bez panike (0:0). Sve kasnije, postat će – legenda.

DO NOVOG ČUDA PREKO POLJUDA: Od prvog kola smo sami sebi, kao po tradiciji, zakomplicirali put porazom u Sloveniji (0:1), a pogotovo osječkim remijem sa Slovacima (2:2) i tako obezvrijedili sve ostalo što smo dobrog napravili tijekom turnira. Jasno, kockanje nas je dovelo do još jednog u serijalu fatalnih mečeva posljednjeg kola. Srećom, kako je najčešće bivalo, i ovog puta "Vatreni" su znali odgovoriti izazovu: na kišom natopljenom Poljudu strašno smo se mučili sa Rusima tražeći jedan gol za put u Katar, a kako ga sami nismo uspjeli ugurati u mrežu, napravio je to – Kudrjašov, autogolom u 81. minuti, nespretnom intervencijom nakon centaršuta Sose, koji bi inače otišao… nigdje. Istina, zbog totalne nadmoći ovih 1:0 bio je više nego zasluženi epilog, trasiran je put prema novoj bronci, zaokružen krug od 1998. do 2022. godine…

I tako smo, eto, stigli do novog Praga kojeg trebamo proći, ovog četvrtka na stadionu simboličnog imena Fortuna Arena. Pa nek nam je sretno…