Velika karijera velikog čovjeka, neviđena upornost bila je ključ uspjeha

Iako se pretpostavljalo da će se to dogoditi i to vrlo brzo, oproštaj Marija Mandžukića od igračke karijere ostavio je dojam na svakog od nas. Mandžukić je bio igrač koji nikoga nije ostavljao ravnodušnim, bio je sjajan napadač, borac koji je bez straha ulazio u svaki duel, koji je neumorno radio od prve do zadnje minute.

Mandžo je sve ono što je sve teže pronaći kod novopečenih zvijezda i današnjih cijenjenih igrača. Na terenu je bio lavljeg srca, "orao je i kopao", tukao se s braničima, nije mu bilo teško vraćati se i do svog gola spašavati svoj momčad pa se u punom trku vratiti na svoje mjesto u vrhu napada. Van terena potpuno drugačiji.

Često se suočavao s omalovažavanjem, kada je dolazio u Bayern govorili su neće igrati, kada je prelazio u Atletico, govorili su grijat će klupu, kada je dolazio u Juventus, ponovno su mu uzimali minutažu. Ali svaki trener znao je zašto dobiva Mandžukića, zašto ga želi u momčadi i zašto mora igrati.

Pitajte Massimiliana Allegrija, nije mogao sastaviti momčad bez Mandžukića. Obožavao ga je, jednako kao i navijači koji su itekako cijenili Mandžukićevu upornost, borbenost i požrtvovnost. Ništa mu nije bilo teško napraviti za uspjeh momčadi.

Na žalost, odlazak Maxa Allegrija pogurnuo je Marija Mandžukića prema ovome gdje je danas. U Juventusu je preko noći od standardnog igrača iz prvih 11 praktički izbačen iz momčadi. Došao je Sarri, u Torinu su se nadali da će se riješiti Mandžukića, bilo je nekih ponuda, ali svaki Mandžukićev transfer u karijeri bio je pod njegovim uvjetima, a ne pod uvjetima koje mu je nametao klub i nije prihvatio neke činilo se čak i dobre ponude.

Na žalost, Mandžukić je tu izgubio puno vremena, bio je predugo bez utakmica i u kratko vrijeme u Al Duhailu nije ostavio trag. Pandemija se razbuktala, nogomet je stao, Mandžuklić napustio Al Duhail i uzeo novu dugačku pauzu.

Na kraju je prihvatio ponudu Milana što je bila zadnja prilika za vratiti se u vrhunski nogomet. Međutim dugačka stanka je i ovdje uzela svoj danak, Mandžo nije mogao uhvatiti staru formu, dohvatile su ga ozljede i na kraju prošle sezone nije produžena suradnja.

Još prije nekih mjesec dana počelo se šuškati kako Mandžo najozbiljnije razmišlja o kraju karijere. Seniorske karijere koju je započeo u Marsoniji gdje je bila dovoljna jedna sezona da pokaže silni potencijal i preseli u Zagreb.

Tamo ga je dočekala čvrsta ruka Mile Petkovića, a ubrzo i Ćire Blaževića s kojim je imao specifičan odnos. Ćiro je nerijetko trenirao strogoću na Mandžukiću, volio je nagaziti igrače koji su bili karakterni, a vidio je u njima potencijal. Mandžu je znao potjerati i s treninga, ukratko, tražio je od njega više od drugih.

To razdoblje u Zagrebu je vrlo važno za Mandžukićevu karijeru, tu je napredovao, smjestio se na nogometnu kartu i u konačnici napravio iskorak prema Dinamu otkud je napravio novi iskorak prema reprezentaciji i inozemstvu.

Još jedan trener koji je imao veliki utjecaj na Mandžinu karijeru je Felix Magath čijim je dolaskom Mandžukić u Wolfsburgu značajno podignuo kvalitetu igre i što je najvažnije vratio se na poziciju klasičnog napdača.

Odlični nastupi u Wolfsburgu donijeli su mu transfer u Bayern München unatoč upozorenjima kako je tamo Mario Gomez i da će grijati klupu. No pokazao je fajterski duh, izborio se za mjesto u početnoj postavi, nemilice je zabijao, a šlag na tortu stigao je u finalu Lige prvaka gdje je zabio dortmundskoj Borussiji za 1:0, a Bayern je osvojio titulu slaveći 2:1.

Još jedna sezona pod Pepom Guardiolom, sezona uspona i padova u njihovom odnosu, golgeterski produktivna za Mandžukića, ali razlaz za kraj. Mandžukić je preselio u Atletico gdje je sjajno krenuo, odradio sezonu u La Ligi i preselio u Juventus.

Za Juventus je dao sve od sebe, ostaje u sjećanju onaj fantastični gol u finalu Lige prvaka, ostaju u sjećanju ovacije s tribina nakon brojnih Mandžukićevih sprinteva u obranu i zatvaranja protivničkih igrača. Na žalost, ostaje u sjećanju i oproštaj od Juventusa nije bio onakav kakav je zaslužio.

Od hrvatske reprezentacije oprostio se nastupom u finalu Svjetskog prvenstva i golom za kraj. 33. golom za hrvatsku reprezentaciju u karijeri. Onaj 32. zauvijek će pamtiti, bio je to gol Englezima u produžecima za 2:1 i ulazak Hrvatske u finale Svjetskog prvenstva.

Mandžo je u dresu reprezentacije odigrao 89 utakmica, a prvi ga je pozvao Slaven Bilić 2007. godine. "Kad sam saznao to, ostao sam bez teksta, nisam se nadao. Drago mi je što Bilić misli da mogu konkurirati za sastav, ja ću dati sve od sebe, da se pokažem u što boljem izdanju, ovo će mi biti još samo veća motivacija u daljnjem radu", rekao je tada Mandžukić koji je prvi nastup upisao protiv Makedonije 17. studenog 2007. godine.

Nepravedno je podcjenjivan od dijela navijača, a tek danas vidimo koliko Mandžukić nedostaje reprezentaciji. Od njegovog odlaska Hrvatska se muči s pronalaskom pravog napadača. Mandžukić je bio specifičan, zabijao je, bio je prva linija obrane, zadržavao je protivničke igrače, teško je pronaći takvog igrača s kojim ćeš ga nadomjestiti.

Za jako dobrog igrača malog nogometa i najboljeg igrača dvoranskog PH jedne godine, govorili su da nije tehnički dobar, pronalazile su se mane, a zaobilazile vrline kojih je bilo puno više.

Jedna od najvećih vrlina je njegova ljudskost. Nebrojene su humanitarne akcije prošle s velikim Mandžukićevim donacijama i to bez priopćenja medijima i hvalisanjem na društvenim mrežama. Općenito Mandžo nije lik koji će se naslikavati na svakoj destinaciji na kojoj se nađe, otkrivati svoj privatni život cijelom svijetu, nećete pronaći njegove nebrojene selfieje. On je javnosti bio dostupan na travnjaku, van travnjaka je samo običan čovjek koji cijeni i traži svoju privatnost.

Bio je gušt pratiti Mandžukića i uživati u velikim utakmicama s njim u važnoj ulozi. Nikada nije bježao od odgovornosti pa tako nije niti sada. Bio je odgovoran i prema sebi i svim svojim obožavateljima. Shvatio je da je to to i odlučio je reći kako je vrijeme za kraj.

Kraj jedne velike karijere. 

FOTO: Igor Kralj/PIXSELL