Video: Pobjedama zarađeno poštovanje

Englezi su nedavno i sami konstatirali, Hrvatska je za Engleze minulih godina došla u rang Njemačke, Poljske i Portugala. Rivalstva Gordog Albiona s ove tri reprezentacije znalo je prelaziti sportske granice, a sad se u istu priču uključila i najmanja od njih - Hrvatska. Ista ona Hrvatska koju su prije prvog kvalifikacijskog okršaja u jesen 2006. bahati Englezi doživljavali "topovskom hranom" za svoje visoke ambicije.

Prva tri međusobna okršaja između Hrvatske i Engleske nisu davala naslutiti kakvo će se rivalstvo razviti između ove dvije reprezentacije na kraju prvog desetljeća 21. stoljeća. U našem prvom (i jedinom) istrčavanju na stari i srušeni Wembley, izvukli smo 0:0 uoči odlaska na naše prvo Europsko prvenstvo. Marijan Mrmić bio je raspoložen kao Vedran Runje protiv Bjelorusa nedavno i ponosna nula bila je dobra najava za naše kasnije četvrtfinale Eura.

Drugi put sreli smo se također u prijateljskom ogledu u Ipswichu, dok je stari Wembley postajao novi i najskuplji. Eksperimenti Otta Barića završili su porazom od 1:3, a novi okršaj čekao nas je narednog ljeta u Portugalu.

Na tom Europskom prvenstvu u prva smo dva kola odigrali dva remija protiv Švicarske i Francuske, pa nam je protiv Engleza trebala pobjeda za prolazak dalje. Poveli smo rano, pogotkom Nike Kovača u 5. minuti, no dva pogotka u zadnjih pet minuta prvog dijela okrenula su prednost na englesku stranu. U drugom poluvremenu Rooney je svojim drugim pogotkom povisio na 3:1, pa su pogoci Mornara i Lamparda samo kozmetički postavili rezultat na 4:2 za Engleze. Hrvatska se vratila kući.

Pravi "show" počeo je u jesen 2006. Englezi su poput paunova došli u Zagreb, svi redom od igrača do novinara i navijača i popili veliku pljusku otrježnjenja. Eduardo i "krtica" ugurali su dva gola iza leđa nes(p)retnog Paula Robinsona, a slika ulaska lopte u mrežu nakon vraćanja Garyja Nevillea uz Boratov smješak na reklamnom panou u pozadini obišla je svijet.

Bio je to vrč vode u engleske glave, a medijsko podbadanje i razapinjanje izbornika Svena-Görana Erikssona i engleskih zvijezda bližilo se vrhuncu. A on je stigao godinu dana kasnije.

Na Wembley je u studenom 2007. hrvatska nogometna reprezentacija, zajedno s 10.000 hodočasnika obučenih u crveno-bijele kvadratiće, stigla posve rasterećena jer je nekoliko dana prije osigurala plasman na EP u Austriji i Švicarskoj. Englezima je nedostajao bod da postanu nedohvatljivi Rusima i zajedno se s nama plasiraju na svjetsku smotru.

No, uvažavajući ono čime se Englezi često znaju dičiti, pravila fair-playa i poštenog pristupa, momčad Slavena Bilića odigrala je jednu od najvećih utakmica u hrvatskoj povijesti. S tri torpeda u mreži Scotta Carsona pred 90.000 gledatelja zatvorili smo Englezima vrata Svjetskog prvenstva, a njihovom izborniku Steveu McClarenu zauvijek navukli epitet jednog od najvećih gubitnika u engleskoj nogometnoj povijesti. Dok su Englezi tugovali, Rusi su slavili i svoju i hrvatsku reprezentaciju i do danas u svakoj prilici iskazuju poštovanje Hrvatskoj zbog toga što ih je "povukla" sa sobom u Austriju i Švicarsku.

Međutim, kuglice nam nisu dozvolile da dugo živimo u samozadovoljstvu zbog poštovanja kojeg smo stekli kod Engleza, ali i cijelog nogometnog svijeta zbog posla odrađenog na Wembleyu. Već u narednom kvalifikacijskom ciklusu opet smo spojeni, a Englezi su na prvi okršaj u Zagreb prošle jeseni došli željni uzvrata.

I dobili su ga. Vodstvo od 0:1 nakon preoštro dosuđenog isključenja Roberta Kovača Englezi su pretvorili u potpunu dominaciju travnjakom, do konačnih 1:4 kojim su vratili barem dio izgubljenog ponosa. Briljirao je Theo Walcott, postigavši tri od četiri engleska pogotka.

Englezi s Fabijom Capellom na čelu ostavili su puno ozbiljniji dojam u odnosu na prošle kvalifikacije i praktično "protutnjali" dosadašnjim dijelom kvalifikacija ostvarivši svih sedam pobjeda. No, još ih očekuju domaći okršaji s Hrvatskom i Bjelorusijom, te gostovanje u Ukrajini.