Ćiro: Trener svih trenera ili...?

Svaka rasprava o Miroslavu Ćiri Blaževiću, svako stavljanje na vagu argumenata za i protiv njega, već se na početku sudara s tom opjevanom broncom iz Francuske 1998. godine. Kako uopće i pomisliti "oprati" čovjeka koji je "potpisao" jedan od najvećih uspjeha hrvatskog sporta u povijesti, razgalivši sa svojim Vatrenima srce svakog Hrvata, čak i onih kojima nogomet nije najvažnija sporedna stvar na svijetu. Zaista, biti treći na svijetu u konkurenciji takvih reprezentacija velika je stvar, no, je li to baš razlog zbog kojeg jedan trener treba dobiti status nedodirljivog?

Četiri godine prije nas treće mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojili su Šveđani, na Mundijalu u Japanu i Južnoj Koreji broncom su se okitili Turci, pa opet nitko Tommyja Svenssona i Senola Gunesa u tim zemljama ne drži za "trenere svih trenera". Švedska i Turska su na spomenutim prvenstvima imali dobru momčad, ali nipošto bolju od nas u Francuskoj 1998. godine, tako da pretjerano glorificiranje hrvatskog trećeg mjesta, a time i Ćire Blaževića, nipošto ne "drži vodu". Nije to bila nikakva priča za anale, nikakva genijalnost izbornika na klupi - jednostavno, jedna dobra generacija, malo sportske sreće i faktor iznenađenja, koji na ovakvim natjecanjima uvijek postoji, učinili su svoje.

I ma koliko "Ćirohito" uvjeravao javnost da smo mi tamo bili najbolji i predodređeni za zlato, realan pogled na utakmice koje smo odigrali u Francuskoj (Jamajka, Japan, Rumunjska), ali i one na putu do nje (zahvaljujući velikom poljupcu božice Fortune, utjelovljene u liku Petera Schmeichela, dobili smo priliku za svoj premijerni nastup na Svjetskom prvenstvu) ne daju mu pravo za takvo razmišljanje. Štoviše, takvim izjavama Ćiro zapravo zabija "autogol" - ako su Šuker, Boban, Štimac, Bilić i ostali zaista bili najbolja družina koja je trčala francuskim stadionima, tko je onda kriv što su se na kraju okitili "samo" brončanom medaljom?

Naravno da Ćiro nije kriv što je Lilian Thuram baš tog dana morao zabiti svoj jedine pogotke u životu, no ovo je bio samo primjer kako se stvari mogu gledati sa različitih stajališta. Tako se npr. peto mjesto (tako to Ćiro voli reći) sa Europskog prvenstva iz Engleske 1996. godine može promatrati i kao osmo mjesto od ukupno 16 reprezentacija koje su sudjelovale na tom natjecanju, što u ovoj drugoj verziji, složit ćete se, i ne zvuči tako spektakularno. Pogotovo ako uzmemo u obzir da smo i na Otoku nastupili s tom istom "najboljom momčadi na planeti".

Još jedan razlog besmrtnosti Miroslava Blaževića seže iz godine 1982., i možemo slobodno reći, mitskog naslova prvaka Jugoslavije na klupi zagrebačkog Dinama. Nema sumnje, bila su to vremena kad je Modrima bilo posebno teško zasjesti na tron bivše države, kad je politika više nego ikad uplitala prste i krojila tablicu jedne od najjačih europskih nogometnih liga, no, opet - može li naslov prvaka države s jednom nimalo slabom momčadi, kakva je Dinamo tada bio, osigurati doživotni kredit bilo kome? Kada se već toliko voli hvatati tog bijelog šala i titule nakon 24 godine posta, zašto onda ne spomenuti i drugu Ćirinu epizodu na klupi Modrih, od 1986. do 1988. godine, koja nije bila ni približno toliko uspješna.

Zašto, nadalje, ne istaknuti da je upravo Ćiro Blažević autor (naravno da nije samo on, ali kad si volite pripisivati zasluge za sve i sva, onda bi bio red i da nekad preuzmete odgovornost) možda i najveće sramote u povijesti drugog hrvatskog nogometnog velikana. Znao je Hajduk i prije gutati gorke pilule, uostalom, samo godinu dana ranije iz Europe su ga izbacili ribari i konobari irskog Shelbournea, no onih jezivih poljudskih 0:5 kontra Debrecena i dan danas izaziva nelagodu u želucima onih kojima je "bila" boja u srcu. Toliku da od tog dana jednostavno izbjegavaju debrecinke, te se, umjesto njih, pri posjetu mesnici odlučuju za neku drugu vrstu kobasica.

Lijepo je i isplativo, uopće ne sumnjamo, bilo 1986. godine spasiti Prištinu od ispadanja iz ondašnje Prve lige i postati herojem albanskog naroda, ali pogodite tko je 2003. godine imao neslavnu avanturu u slovenskoj Muri, i tko je 2005. sa Xamaxom ispao iz elitnog razreda švicarskog nogometa?

Danas, u svojoj 74. godini, Ćiro je medijske stupce okupirao vrijednim pobjedama na klupi reprezentacije BiH, ali ne možemo ne zapitati se - je li dvostruki trijumf naših susjeda protiv Belgije baš toliko iznenađenje? Stavite na vagu igrače obje reprezentacije, ako ništa drugo, usporedite njihovu trenutnu tržišnu vrijednost, i doći ćete do zaključka da pobjede BiH nipošto nisu još jedna u nizu genijalnosti "trenera svih trenera". Tek odlazak njegovih novih sinova u Južnu Afriku bila bi vijest za naslovnice, no do toga je još dug put. Pa, čak i da postane prvi koji je odveo BiH na jedno veliko natjecanje, još uvijek se neće riješiti epiteta onog za čije je vladavine Hrvatska morala preskočiti svoje jedino Europsko ili Svjetsko prvenstvo. Radi se, sjećamo se svi, o EP 2000. godine, koje se održalo u Nizozemskoj i Belgiji.

Sve ovo što smo naveli u kratkom presjeku trenerske karijere Miroslava Blaževića nipošto nije zloba i želja za omalovažavanjem uspjeha koje je on postigao. Radi se tek o evociranju nekih ne pretjerano svijetlih trenutaka, od kojih često nema ni traga ni glasa u tekstovima o "treneru svih trenera". Svaka medalja, pa tako i ova, ima dvije strane, no dojma smo da se neki novinari "sjećaju" samo njegovih zvjezdanih trenutaka, u čemu im, svojim često neskromnim izjavama, i "Ćirohito" svesrdno pomaže. Teško je, zaista, ponekad ostati ravnodušan na Ćirino "sipanje bombona", na onaj umiljati: "Sine, moj"...