General s bilježnicom

Iako je izgradio reputaciju trenera koji prezire drame, otišao je poslije dramatične završnice.

Dosadašnji švicarski izbornik, njemački stručnjak Ottmar Hitzfeld, sa 65 godina na leđima odlazi u mirovinu, uz poštovanje i dubok naklon širokog puka. Svoje je povlačenje najavio i prije početka Svjetskog prvenstva u Brazilu te mu je ispadanje Švicarske od Argentine u produžetku osmine finala bio posljednji dvoboj.

O Hitzfeldu ne treba nadugo i naširoko. Kao pravom Generalu (i nećaku njemačkog generala iz Drugog svjetskog rata Otta Hitzfelda), nije mu bilo potrebno mnogo riječi i poteza da bi ostavio svoj trag - samo je znao izabrati one najbolje, one prave.

"Hitzfeld u potpunosti shvaća kako nogomet funkcionira. Iznimno je pametan i zna sa zvijezdama. Ima sve što treneru treba", izjavio je svojedobno čovjek koji se jako dobro razumije u autoritet, Bayernov vratar Oliver Kahn, govoreći o izboru trenera u Münchenu.

Pedantnost diplomiranog matematičara Hitzfelda očitovala se u vođenju bilješki kraj aut-linije, i sigurno je malo tko želio biti zabilježen u "krivoj" rubrici njegove bilježnice.

Nakon što je kao igrač osvojio dva švicarska prvenstva i kup, trenerska mu je karijera donijela naslove prvaka Švicarske i Njemačke, kupove i superkupove tih zemalja, te dvije europske titule, krune njegovog nogometnog puta. Uzevši Ligu prvaka s Borussijom iz Dortmunda 1997. godine i s Bayernom 2001. godine, stao je uz bok Ernstu Happelu, da bi mu se kasnije pridružili još Jose Mourinho, Jupp Heynckes i Carlo Ancelotti kao jedini treneri koji su to natjecanje osvojili s dva različita kluba. S Bayernom je osvojio još i četiri liga-kupa te Interkontinentalni kup.

Da se nogometom i trenerskim poslom ne bavi samo reda radi potvrđuje i podatak da se nakon odlaska iz Bayerna, prije drugog mandata, privremeno povukao. Na klupu ga nije vratila ni želja njemačke reprezentacije, priznajući da se jednostavno osjeća loše, da mu trebaju odmor i obitelj te da nije spreman za taj posao.

Pojedinačnih mu priznanja također nije nedostajalo. U dva je navrata proglašen trenerom godine, a biran je i za najboljeg Bayernovog trenera u povijesti, te u jednom izboru i za najboljeg u Bundesligi svih vremena. Zanimljivo, premda će ostati zapamćen po discipliniranoj i obrambeno odgovornoj igri svojih momčadi (koje su, doduše, poput žuto-crnih iz Dortmunda istovremeno znale biti i prilično atraktivne), Hitzfeld je 1973. godine bio najbolji strijelac švicarske lige.

Šestogodišnji rad sa Švicarskom, koju je smatrao svojom drugom domovinom, konačna je potvrda njegove predanosti. Velike je stvari najavio pobjedom nad europskim i budućim svjetskim prvakom Španjolskom u Južnoafričkoj Republici, a ni ispadanje u toj skupini niti neodlazak na Europsko prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini nisu ga pokolebali.

Pristupivši tom projektu uz slogan "cilj nam je da odigramo dobru utakmicu i budemo zadovoljni sami sa sobom", Švicarsku je bez svjetskih zvijezda uveo među deset najboljih na Fifinoj ljestvici, među nositelje skupina Svjetskog prvenstva, među sudionike drugog kruga, zamalo i među četvrtfinaliste.

Ni bratova smrt nije ga zaustavila u namjeri da Švicarsku odvede što dalje, da bi poslije poraza od Argentine zaključio: "U zadnje tri minute te utakmice doživjeli smo sve ono što je moguće u trenerskom životu. Takve emocije postoje samo u nogometu i zato ga svi volimo".

"Švicarska je sada stekla simpatije diljem svijeta", dodao je, što je također jedna od velikih Hitzfeldovih pobjeda.

"Ne znam još kako se nositi s mirovinom, pa pripremao sam četvrtfinale protiv Belgije ili SAD-a. Trebat će mi vremena da se naviknem na igranje golfa", rekao je uvijek ambiciozni, pobjednički nastrojeni Hitzfeld po povratku.

Čovjek koji nije želio euforije u pobjedi ni tragedije u porazu, već je bio zagovornik umjerenosti koja današnjem svijetu uvelike nedostaje, sigurno neće tražiti niti posebnu pažnju pri oproštaju. I upravo ju je zato zaslužio.

Malo riječi, malo momčadi, veliki uspjesi, veliki trener.

Respekt, Herr Hitzfeld.