Nogomet

Povijest SP: Italija 1934.

Svjetsko prvenstvo u Italiji 1934. godine smatra se jednim od najneuspješnijih u povijesti. Čudan sustav natjecanja, odbijanje Urugvaja za nastupom, Argentina i Brazil s B reprezentacijama, sve je to utjecalo na samu kvalitetu, ali i interes za samim Prvenstvom.

Za nastup na Svjetskom prvenstvu u Italiji prijavile su se 32 reprezentacije tako da su se uoči završnice morale igrati kvalifikacije u kojima je sudjelovala čak i Italija. Talijani su uspješno odradili kvalifikacije i na svom teritoriju krenuli po prvi naslov svjetskog prvaka.

Angelo Schiavio

Angelo Schiavio na SP-u u Italiji nastupio je s 29 godina, u punoj igračkoj snazi. Visoki i jaki centarfor talijanske reprezentacije ostaje poznat najviše po pogotku za naslov prvaka u produžetku protiv Čehoslovačke, a na Prvenstvu je postigao ukupno četiri gola i sa Čehoslovakom Nejedlyjem i Nijemcom Conenom podijelio je titulu najboljeg strijelca Prvenstva.

Cijelu igračku karijeru proveo je u Bologni gdje je jedan od najboljih strijelaca svih vremena. Trio Meazza - Monti - Schiavio smatrao se najubojitijim trojcem tadašnjeg nogometa.

Za talijansku reprezentaciju debitirao je 1925. godine u susretu s Jugoslavijom, a u 21 nastupu upisao je 15 pogodaka. Od 1953. do 1958. godine bio je pomoćni trener, a zatim i izbornik talijanske reprezentacije, ali nije imao previše uspjeha.

Preminuo je 1990. godine u Bologni.

Brazilci i Argentinci uzvratili su europskim zemljama za SP u Urugvaju i u Italiju su poslali B reprezentacije. Bio je to svojevrstan protest na odluku brojne europske delegacije da ne nastupi u Urugvaju zbog velike udaljenosti. Urugvajci su bili čak i radikalniji te nisu niti doputovali u Italiju i tako ostali bez naslova svjetskih prvaka.

U Italiji se igralo klasičnim kup sustavom. 16 reprezentacija doputovalo je na Apeninski poluotok i odmah ušlo u osminu finala i dalje se igralo na ispadanje.

Već u osmini finala potvrdila se dominacija europskih reprezentacija. U četvrtfinalu su bili samo Europljani, a u osmini finala ispali su Amerikanci od Italije (7:1), Argentinci od Švedske (3:2), Brazilci od Španjolske (3:1) te Egipćani od Mađara (4:2).

U četvrtfinalu su se sastali Italija i Španjolska. Prva utakmica završena je i nakon produžetaka 1:1 tako da se morala igrati nova utakmica. Oba izbornika uvela su nekoliko novih igrača kako bi osvježili momčad, a na kraju je to više koristi donijelo Talijanima koji su slavili 1:0 pogotkom Giuseppea Meazze. Austrijanci su s 2:1 bili bolji od Mađara, Čehoslovačka je pogotkom Nejedlyja četiri minute prije kraja svladala Švicarsku s 3:2, a Njemačka je s 2:1 svladala Švedsku.

Talijani su u polufinalu na San Siru igrali protiv Austrijanaca i izborili tešku pobjedu 1:0. Čehoslovačka je u Rimu potpuno nadigrala Njemačku i slavila 3:1.

U velikom finalu susreli su se Italija i Čehoslovačka u Rimu pred 50 tisuća gledatelja. Čehoslovaci su poveli nakon kornera u 76. minuti, ali Talijane u igru vraća Orsi u 81. minuti. Susret završava 1:1 i igraju se produžeci. U dodatnom vremenu u 95. minuti Meazza odlično proigrava Schiavija koji donosi pobjedu i naslov domaćinu.