Čekao prvi naslov, dočekao bolno prizemljenje - dan koji Brazil želi zaboraviti, ali nikada neće

Slika neutješnog brazilskog dječaka nakon ispadanja Brazila u polufinalu prošlog Svjetskog prvenstva od Njemačke obišla je svijet u sekundi. Brazil je utonuo u nogometni očaj - nitko nije očekivao poraz od 7:1. O ovoj utakmici nešto kasnije, a sljedeće retke ovog teksta posvetit ćemo nečem drugom, možda još i traumatičnijem.

Što kada bismo vam rekli da gore spomenuta utakmica možda i nije najveća tragedija u povijesti brazilskog nogometa, kada su mediji danima uoči posljednje utakmice izvještavali o novim svjetskim prvacima, iako se još jedna utakmica imala za odigrati.

200 tisuća ljudi naguralo se na Maracanu u Rio de Janeiru tog "kobnog" vrućeg 16. lipnja 1950. godine. Iako je utakmica počela u 15 sati, stadion je bio pun već prije podne. Žamor s ulica najvećeg brazilskog grada prenio se unutar Maracane, a kasnije postao dan koji bi svi najradije izbrisali iz sjećanja.

Nije se tako činilo nakon više od polovice odigrane utakmice, posebno kada je tadašnji napadač Sao Pauloa Friaca postigao svoj prvi i jedini pogodak na cijelom turniru. Šampanjci su se počeli hladiti, ali nešto se pitalo i momčad koja je stajala s druge strane - svjetske prvake iz 1930. Urugvajce.

Prije ostatka utakmice vratimo se malo unatrag. Nakon okončanja Drugog svjetskog rata bilo je jasno kako se u Europi novo veliko natjecanje neće moći igrati u tako kratkom roku. Brazil je bio jedini kandidat, a s obzirom na činjenicu kako je bio aktualni prvak Južne Amerike i da je bio vrlo popularan među stanovništvom, i jako dobar izbor.

Bilo je to ujedno i jedino prvenstvo koje nije imalo finale, već je posljednja utakmica bila ujedno dvoboj trećeg kola finalne grupe u kojoj su uz Brazil igrali Urugvaj, Švedska i Španjolska.

Brazilci su u potpunosti dominirali Prvenstvom, u pet odigranih utakmica upisali su četiri pobjede i jedan remi te pritom postigli 21 pogodak. Prva zvijezda momčadi bio je napadač Vasco da Game Ademir Marques de Menezes s osam postignutih golova.

Broj pogodaka dovoljno govori o činjenici kako je Brazil izrazito gajio napadački nogomet i gotovo lakoćom lomio protivnike - bio je superioran u odnosu na druge momčadi. Najbolji otpor pružila je Švicarska koja je uspjela izvući remi (2:2).

S druge strane Urugvaj nije bio tako dominantan u finalnoj grupi, nakon remija sa Španjolcima svladao je Švedsku s 3:2, preokretom u posljednjih desetak minuta utakmice. Uoči posljednje utakmice Brazil je bio prvi s četiri boda, dok je Urugvaj imao tri. Domaćinu je bio dovoljan samo bod.

Kada sve to uzmemo u obzir nije čudo što su svi očekivali kako će se Brazil po prvi puta okititi naslovom najbolje reprezentacije svijeta. Brazilski predsjednik već je proglasio nove svjetske prvake, a predsjednik FIFA-e Jules Rimet pripremio je govor u čast pobjedniku.

Na naslovnici novina Gazeta Esportiva tiskanih u Sao Paulu pisalo je: "Sutra ćemo pobijediti Urugvaj". Naslovnicu O Munda krasila je slika brazilske reprezentacije ispod koje je pisalo: "Ovo su novi svjetski prvaci."

Sada se vraćamo na samu utakmicu i žamor 200 tisuća gledatelja na Maracani koje je slavilo vodeći pogodak svoje reprezentacije. Međutim, nešto se pitalo i protivnika. Alcides Ghiggia prošao je jednog suparničkog braniča i ubacio loptu u kazneni prostor gdje se našao Juan Schiaffino i poravnao rezultat u 66. minuti.

Stadion je nakratko utihnuo, iako je bio svjestan kako je i remi sasvim dovoljan. Međutim, proigrali su Urugvajci, a nervoza je prešla na stranu Brazilaca.

U 79. minuti ponovno je utihnula Maracana, Ghiggia je krasno prošao po lijevoj strani i sjajnim prizemnim udarcem matirao brazilskog vratara. Urugvaj je kompletirao preokret, a kada je brazilska jedanaestorica na terenu najviše trebala podršku navijača, nije ju dobila. Po završetku utakmice nitko nije vjerovao što se dogodilo.

"Samo je troje ljudi uspjelo utišati Maracanu: Frank Sinatra, papa i ja", kasnije je znao reći strijelac pobjedničkog pogotka.

Jedan navijač tako je nakon posljednjeg sučevog zvižduka počinio samoubojstvo, dok su trojica drugih preminula od posljedica srčanog udara. Ceremonije u čast pobjednika nije bilo, s obzirom na to da niti predsjednik FIFA-e nije imao pripremljen govor za radosne Urugvajce. Iako je kapetanu Obduliju Vareli uručio trofej pobjednika, savjetovao ga je da ga ne podiže visoko.

Izbornik Flavio Costa od srama i straha napustio je stadion prerušen u ženu. Spomenuta informacija ipak ostaje samo na razini priče, s obzirom na to da to nitko nije mogao službeno potvrditi. Sljedeće dvije godine Brazil nije uopće nastupao, dok je samu Maracanu zaobilazio još dvije godine. Tada je preuzeo i karakterističnu žutu boju dresova, za razliku od dotadašnjih bijelih.

Bio je to veliki udarac, ne samo za brazilski nogomet, već i za cijelo društvo. Tragedija same utakmice, kasnije nazvane "Maracanazo", bila je i u prevelikoj samouvjerenosti - kako igrača, koji su možda poklekli pred silom očekivanja u odlučujućoj utakmici, tako i navijača koji su svoju reprezentaciju smatrali najdominantnijom na svijetu i sama činjenica da bi mogli izgubiti titulu bila je nepojmljiva.

S druge strane Urugvajce zasigurno nisu zanimale patnje Brazilaca. Nakon zlata na Olimpijskim igrama 1924. i 1928. godine te osvajanja prvog Svjetskog prvenstva, novom titulom najboljih na svijetu potvrdili su se kao jedna od najtrofejnijih nogometnih reprezentacija u prvoj polovici 20. stoljeća.

FOTO: Wikipedia, Arquivo Nacional