SP 2006: Hrvatska bez pravog rezultata, Zidaneov udarac obilježio finale

Milijuni navijača mogli su u Njemačkoj uživati u vrhunskim stadionima, lijepim gradovima, fantastičnoj organizaciji i pravoj nogometnoj atmosferi. Nažalost, nogomet nije uvijek bio jednako sjajan - iako su ovoga puta, za razliku od prvenstva u Koreji i Japanu, favoriti dominirali, u drugom krugu natjecanja nije bilo nekih utakmica za pamćenje, osim po ružnim stvarima.

Hrvatska je na prvenstvo stigla s velikim očekivanjima poslije vrlo lijepih nastupa u kvalifikacijama, a početni, minimalni poraz od Brazila (eurogol Kake) zapravo je samo podgrijao nade da "kvadratići" mogu ostvariti lijep rezultat. Iz berlinskog okršaja s tadašnjim svjetskim prvacima najduže će se pamtiti fantastično navijanje hrvatskih "drukera", možda i najbolje u povijesti naše reprezentacije.

Nažalost, preostala dva susreta donijela su velika razočaranja. Hrvatska prvo nije uspjela slomiti otpor Japana (0:0, Srna propustio realizirati jedanaesterac), a potom je u susretu u kojem je trebala pobjedu odigrala 2:2 s Australijom u vrlo dramatičnih 90 minuta. Predvođeni Guusom Hiddinkom Australci su i više nego zasluženo došli do tog boda protiv blijede, spore i neprepoznatljive Hrvatske koja je odigrala jednu od najslabijih utakmica u Kranjčarovom mandatu.

Iako je Hrvatska SP okončala s jednim porazom (jedinim u Kranjčarovom mandatu), i to od Brazila, pritisak javnosti na Cicu urodio je plodom i HNS nije produžio ugovor s izbornikom kojem se najviše na teret stavljalo guranje sina Nike u prvu postavu, te odbijanje preuzimanja bilo kakve odgovornosti za prikazane igre na SP-u.

Ispadanje Hrvatske u prvom krugu bilo je čak jedno od većih iznenađenja u tom dijelu natjecanja, s obzirom da su drugdje favoriti uglavnom uvjerljivo odradili svoj posao. U "skupini smrti" Nizozemci i Argentinci u prva su dva kola riješili problem SiCG i Obale Bjelokosti, a od svih velikih favorita možda su i najmanje pokazali kasniji finalisti Italija i Francuska.

Favoriti su nastavili uvjerljivo i u osmini finala gdje su više-manje sigurno dalje prošli Njemačka (blitz-krieg protiv Švedske), Argentina (mučenje protiv Meksika), Italija (poklonjen jedanaesterac protiv Australije), Engleska (Beckhamov slobodnjak Ekvadoru) i Brazil (3:0 s Ganom). Najmanje atraktivan bio je ogled Ukrajine i Švicarske u kojem su Švicarci uspjeli promašiti prva tri jedanaesterca i tako postati prva momčad koja je ispala s prvenstva iako nije primila niti jedan pogodak. S najviše zanimanja iščekivala su se dva susreta koja su donijela iznenađujuće rasplete.

Umjesto "ljepotice" turnira, što se očekivalo od tog ogleda, Portugal i Nizozemska odigrali su jedan mučan susret u kojem je podijeljeno 16 žutih i četiri crvena kartona, a Manicheov pogodak presudio je "Tulipanima".

Dvoboj europskih sila Francuske i Španjolske je, pak, suprotno do tada prikazanom na turniru, otišao na stranu Francuza koji su izvanrednom igrom, nadasve Zinedinea Zidanea, samljeli Furiju s 3:1.

Francuska je pokazala da odlična igra protiv Španjolske nije slučajnost i u četvrtfinalu gdje je s 1:0 detronizirala Brazil, uz ponovno briljantnog Zidanea te razočaravajuće anemičnu igru svjetskih prvaka. Najuvjerljiviji bili su Talijani s laganih 3:0 protiv Ukrajine, dok su preostala dva susreta otišla do jedanaesteraca.

Domaćini Nijemci uspjeli su na taj način svladati Argentinu, dok su Portugalci izbacili Engleze koji su još jednom proklinjali bijelu točku.

Udarcem s tog istog mjesta u 33. minuti utakmice Zinedine Zidane donio je Francuskoj pobjedu nad Portugalom u polufinalu, dok je nove jedanaesterce u susretu Italije i Njemačke spriječio Fabio Grosso dvije minute prije kraja produžetaka - Alessandro Del Piero samo je potvrdio talijansku pobjedu.

U utakmici za 3. mjesto Nijemci su uz partiju života Bastiana Schweinsteigera svladali Portugalce, pa je preostalo još samo Italiji i Francuskoj staviti točku na i najvećeg nogometnog natjecanja na svijetu.

Otvaranje je bilo vatreno, s dva pogotka u prvih 20 minuta (Zidane iz jedanaesterca, Materazzi glavom), a u ostatku utakmice obje su momčadi imale šanse doći do pobjede. Na kraju je odlučivala Fortuna, a jedini neprecini izvođač bio je David Trezeguet, inače strijelac zlatnog pogotka upravo Talijanima u finalu Eura 2000. godine.

Zinedine Zidane je briljantan turnir (nagrađen za najboljeg igrača) i uopće veličanstvenu karijeru umrljao nesportskim potezom kada je u produžetku glavom nasrnuo na prsa Materazzija zbog čega je zaradio isključenje. Nemoguće je, naravno, kazati bi li se utakmica rasplela na isti način da je Zidane zadržao mirnoću, ali je zato nedvojbeno da su Talijani po četvrti puta postali svjetski prvaci.

Zasluženo, prikazali su dobar nogomet u većem dijelu turnira, posebno u polufinalu protiv Njemačke, također ugodnog iznenađenja. Naime, od domaćina se nije previše očekivalo, no Klinsmann je složio iznenađujuće ofenzivnu i atraktivnu ekipu kojoj je malo nedostajalo da dođe do finala, iako su i s broncom domaći bili zadovoljni. Razočarale su južnoameričke velesile, Argentina i Brazil, kao i još jednom prekratki Španjolci, dok se očekivani afrički iskorak nije dogodio, uz dužno poštovanje prema korektnom nastupu Gane.

Sve u svemu, oko 26 milijardi ljudi koliko ih je (kumulativno) gledalo utakmice SP-a moglo je biti zadovoljno atmosferom i dramatičnošću, ako već ne spektakularnim nogometom.