Jordan na Mundijalu - od izbjegličkih kampova do elite: priča o nogometnim 'Liliputancima' na SP-ima

Mnogo je motiva po kojima je Jordan poseban, drugačiji, čak i po sastavu stanovništva, od 12 milijuna žitelja polovicu čine "starosjedioci", točnije Beduini i druga plemena koja žive na istočnoj obali rijeke po kojoj je zemlja dobila ime, a drugu pak, uglavnom izbjeglice palestinskog porijekla, koje su doselile formiranjem Izraela 1948. i pogotovo nakon ratova 1967. i 1973. godine.

Tako je i sasvim logična posljedica da dva najbolja kluba u Jordanu imaju upravo ta dva obilježja, bolje rečeno - identiteta: Al-Faisaly predstavlja "prave" Jordance, a Al-Wehdat je "reprezentacija" Palestinaca, uostalom, čak je i formiran u njihovom izbjegličkom kampu u Ammanu, a njihov slogan, kao himna, glasi, u prijevodu "Allah, Wehdat, Jeruzalem je arapski".

Priča o jordanskom nogometu seže duboko u povijest, još od vremena britanske dominacije koja je donijela fenomen "footballa", ali je punopravno članstvo u Fifi stekla tek kasnije i debitirala u kvalifikacijama za SP tek 1986. Nadomak premijernog nastupa prvi put su stigli u kvalifikacijama za SP 2014., ali tad ih je u Interkontinentalnom kupu zaustavio prejaki Urugvaj (0:0, 0:5). Nova najava uspona dogodila se prije dvije godine, kad su Jordanci izveli prvu senzaciju stigavši do finala Azijskog kupa i to pobjedom nad Južnom Korejom, ali su u završnom meču poraženi od Katara (1:3).

I onda su uslijedile kvalifikacije za SP 2026., koje će, eto, ostati zlatnim slovima upisane u povijest jordanskog nogometa, zaključena trijumfom nad Omanom od 3:0, uz hat trick izvjesnog Ali Olwina, 25-godišnjeg napadača malezijskog Selangora. Naravno da nikada niste čuli za ovog nogometaša, kao vjerojatno ni za jednog drugog u ovoj selekciji koja je izvela mirakulozni domet.

Potpisnik ovog uspjeha je izbornik Jamal Sellami, Marokanac koji u svom CV-u ima vođenje najpoznatijih domaćih klubova (Raja Casablanca i Rabat), ali više od toga trogodišnji igrački staž u Bešiktašu. Iako je spomenuti Olwin heroj nacije, prvo ime ove selekcije, ujedno i jedini Jordanac koji se uspio nametnuti u Europi je "desetka", Moussa Suleiman Al-Tamari, član Rennesa, a ranije Montpelliera i belgijskog Oud-Heverlea, gdje je ostvario jedan zanimljiv primat – bio je najuspješniji dribler prvenstva u sezoni 2022/23. Uglavnom, više nego dovoljno argumenata kako bismo shvatili zaštoga u domovini zovu, ni manje ni više, nego – "Jordanski Messi"!

Uglavnom, Jordan, a i ostale "Liliputance", zlobnici bi rekli, zalutale sudionike Mondiala, koji će se tu ukrcati kao "slijepi putnici" zahvaljujući, recimo tako, poklonu Fife, čekaju pakleno teški zadaci dogodine na američkom Mondialu. Njihovi prethodnici su znali teško stradati, ali i napraviti povijesne senzacije.

Kad bismo duboko "zagrebali" u povijest, kao najveće iznenađenje tih totalnih autsajdera svakako treba spomenuti Sjevernu Koreju koja je 1966. godine u Engleskoj u osmini finala eliminirala – Italiju, golom Pak Doo Ika, inače stomatologa po profesiji. Korejci su se uspjeli još jednom plasirati na SP, 2010. u Južnoj Africi, čak dostojno parirali Brazilu (1:2), ali onda stradali pogotovo od Portugala (0:7). Legendarna je priča po kojoj je državna TV objavljivala rezultate prema kojima je njihova selekcija zapravo pobijedila u svim susretima, ali i prava istina da su bili podvrgnuti žestokim optužbama režima zbog "veleizdaje" i raznim vrstama ponižavanja i kazni. Štoviše, nesretni izbornik Kim Jong-Hun izbačen je iz Radničke partije te podvrgnut prisilnom radu na građevinskoj "baušteli".

Drugi "slučajni prolaznici" su rezultatski znali proći i gore, a i također preživljavati drame zbog strahova od njihovih diktatora. Posebno je bizarna je storija od Zairu na SP 1974., gdje je zabilježio naravno sva tri poraza uz gol razliku 0:14 (izgubio je od Jugoslavije 0:9). A gubeći od Brazila u posljednjem kolu, dogodio se jedan od najgrotesknijih detalja u povijesti SP: Brazil je izvodio slobodni udarac, a dok su se Jairzinho i Rivelino dogovarali tko će pucati, iz živog zida je istrčao Mwepu Ilunga i napucao loptu daleko na drugi dio terena. Nesretnik je to uradio samo iz jednog razloga: od straha da će primiti novi pogodak, a svaki je značio još gore kazne od tiranina, predsjednika države Mobutua.

Na tom istom SP nastupila je i najsiromašnija zemlja svijeta, Haiti, koja je, jasno, također odmah eliminirana, ali je po jednom detalju ipak zapamćena na pozitivan način: Emmanuel Sanon postigao je pogodak u poraz od Italije (1:3) i time je zaključio rekordnih 1.142 minute bez primljenog pogotka velikanu Dinu Zoffu. Time je postao nacionalna legenda, baš kao i Panamac Felipe Baloy, koji je zatresao mrežu Engleske na njihovom jedinom nastupu na SP, a taj pogodak u domovini je proslavljen uz vatromete i spektakl skoro kao da su osvojili naslov svjetskog prvaka…

I za kraj još jedna fusnota: na SP 2026., opet, neće nastupiti nijedna od dvije najmnogoljudnije zemlje svijeta, Kina i Indija, koje zajedno broje blizu tri milijarde žitelja. Kinezi su samo jednom sudjelovali (2002.), kad ih je vodio karizmatični Bora Milutinović, ali su otpali bez boda i postignutog gola (0:9 ukupno). A Indiji, koju je nedavno vodio naš Igor Štimac, nikada niti to nije uspjelo…