Od smjene u drugoligašu Reggiani do juriša na šestu svjetsku titulu s Brazilom: nevjerojatna avantura Carla Ancelottija

Međutim, domaći stratezi – Tite je posljednji primjer – jednostavno nisu bili sposobni ostvariti snove, stoga su Brazilci došli do najlogičnijeg rješenja: za najviši domet treba nam najbolji trener. Ili, konkretnije, čovjek koji je osvojio pet najvećih klupskih natjecanja, Lige prvaka (dva s Milanom, tri s Realom). I jedini koji je bio prvak u svim Ligama petice: Milan (Italija), Chelsea (Engleska), Real (Španjolska), PSG (Francuska) Bayern (Njemačka)!

Dakle, Carlo Ancelotti. Upravo je završio onaj prvi, daleko lakši dio priče, osigurao "Kariokama" plasman u nikad jednostavnim južnoameričkim kvalifikacijama. Sad slijedi onaj teži, kako sa Viniciusom i Rodrygom – a on ih najbolje zna iz Madrida – ispuniti želje Brazilaca koje oni zovu "Hexa", što hoće reći – šesta titula?

Osim spomenutih asova Reala, Ancelotti je vodio niz možda i većih velemajstora iz Brazila, bio je klupski trener imenima kao Kaka, Cafu, Ronaldo, Ronaldinho, Leonardo, Rivaldo, Serginho, Thiago Silva, Emerson. A sad ga u "Selecau" također dočekuje svojevrsni Dream team, osim njegovih učenika iz Reala, tu su praktično sve sami velemajstori svog zanata (Alisson, Marquinhos, Raphinha, Anthony itd…). Uz to, u igračkoj karijeri, "Carletto" je nosio dres tada velike Rome u kojoj su blistale upravo brazilske zvijezde, Falcao i Toninho Cerezo.

Kako god bilo, jedno je sigurno: u ovih godinu dana, Ancelotti će uprihoditi 12 milijuna eura, plus još pet za bonus ako osvoji "Hexu". Nije puno, ali čovjeka veseli. Uz to, kao prigodni poklon tu je privatni jet, kad poželi odletjeti malo u Italiju na špagete, kao pravi Emiliano, žitelj regije najpoznatije po kulinarskim specijalitetima veliki je gastronomski sladokusac, a trebat će skoknuti avionom i do Kanade, gdje živi supruga Mariann. A da ne bude sam, u Brazilu su zaposlili i njegovog sina Davidea, koji mu je bio asistent u Realu, a sad je prvi put samostalno glavni trener i to ni manje ni više nego uglednom velikanu Botafogu.

Inače, priča o Ancelottiju i Brazilu trajala je mjesecima, ali s neizvjesnim raspletom. Najprije je bilo otvoreno pitanje načina, modaliteta rastanka sa Realom, a u međuvremenu se pojavila i jedna, naravno astronomska, ponuda iz Saudijske Arabije.

Da ne bude sve kao neki PR tekst, treba reći da je Ancelotti imao u trenerskoj karijeri i neuspješnih epizoda, kao u Evertonu i Napoliju, a čak je i sam početak njegove karijere bio dramatičan. Naime, u debitantskoj sezoni na klupi Reggiane, kluba iz svog zavičaja u Serie B, u prvih sedam kola nije ostvario niti jednu pobjedu, našao se pod paljbom medijskih i navijačkih kritika, koje su ga dovele na rub otkaza. Međutim, klupu mu je spasio predsjednik Dalcin i isplatilo se, uslijedio je veliki preokret te promocija u elitni rang. Sve kasnije je povijest.

U karijeri svakog trenera – sjetite se samo Mourinha, koji je učio od Bobbyja Robsona – važni su "mentori". A Ancelotti je bio najprije igrač (plus asistent) velikanima kao Nils Liedholm, Fabio Capello i Arrigo Sacchi. Više nego dovoljno da, mudar kakav jest, pokupi ocean znanja od ovih "nogometnih enciklopedija" taktike. I to potpuno različitih, od velemajstora pragmatike Capella, do totalnog ofenzivca, "talijanskog Nizozemca“ Sacchija.

Presudni trenutak što se tiče igračke karijere, dogodio se 1987. godine. Ancelotti je tada već bio afirmirani as Rome, sa kojom je osvojio i jednu titulu plus finale Kupa prvaka (izgubljeno od Liverpoola nakon jedanaesteraca, koji će mu 21 godinu kasnije nanijeti i najbolniji trenerski poraz, u čuvenom finalu Lige prvaka na klupi Milana). Uglavnom, tad 28-godišnjeg "Carletta" kupio je novi vlasnik Milana, dotad poznat, ali samo kao industrijalac – Silvio Berlusconi. Tako je Ancelotti postao ugledni član velike dinastije najtrofejnije generacije "rossonera", koju su obilježili Van Basten, Gullit i Rijkaard. Izgleda sve logično, ali bilo je potpuno drugačije, naime, Roma se odrekla Ancellottija jer je izgledalo da je na samom kraju karijere zbog kroničnih problema sa meniskusom, pa je prije svakog treninga fenom morao grijati koljeno….

Ancelotti je u strateškom smislu, pravi "miks" svojih učitelja, od svakoga je ponešto "prepisao". Niti je "bunkeraš" kao neki tipični Talijan, niti je va banque napadač, njegov stil najbolje oslikava riječ "ravnoteža", sposobnost da svoje ideje savršeno prilagodi strukturi momčadi koju ima na raspolaganju. Jedna od njegovih možda ključnih rečenica, "maksima" u trenerskoj filozofiji jest: "Nogomet je igra u kojoj nikada ne možete sve kontrolirati, puno detalja i slučajnosti mijenjaju tijek meča. Ali ono što možete kontrolirati – ne smijete prepustiti slučaju!"

To je taj današnji Ancelotti, potpuno fleksibilnih pogleda, toliko različit od onog s početka trenerske karijere, kad je bio doslovno "rob" formacije 4-4-2, pa kad je vodio Parmu, a predsjednik Tanzi mu želio dovesti Roberta Baggia, odgovorio mu: Ok, ali gdje da ga postavim? (riječ je, za one koji možda ne znaju, o najvećem talentu i majstoru u povijesti "calcia" uz Francesca Tottija).

Može li Ancelotti napraviti čudo na SP 2026.? Teško pitanje, jer uz nespornu klasu svoje momčadi, postoji niz reprezentacija koje su ili bolje ili barem na istom nivou: Argentina, Španjolska, Francuska, Njemačka, Engleska… uglavnom, velikani kakvi su uvijek favoriti (tu više, doduše, ne spada njegova Italija). Jedno je sigurno: nakon svih trijumfa na klupama najvećih klubova, ovo je sigurno jedini izazov za Ancelottija koji je veći od svih koje je dosad prošao u karijeri.