Dvije fontane, kraljeve i Francove pristaše i surovi fajteri: evo zašto je nogometni Madrid 'odsječen' na pola

Madrid, za nas fanatike, nije samo Puerta del Sol ili Muzej Prada – ne bi se naljutio genijalni američki pisac – nego prije svega Real i Atletico. Metropola koja nema ni jezero, ni more, niti neku važnu rijeku (Manzanares), ni povijesne građevine iz antičkog doba, ni impresivni downtown, ali – ima jedina dva kluba koja su gradske derbije igrale (i to dvaput) u finalu Lige prvaka!

Za početak, treba znati da Španjolci uopće ne zovu oba kluba po imenima koje mi koristimo kolokvijalno. Dakle, kad žele kazati Real – to je Madri', a Atletico – Atleti'. Uostalom, i jedni i drugi se u svom osnovanju uopće nisu tako ni zvali.

Današnji Real, osnovan je 1902. godine pod imenom Madrid Football club, a pridjev Real dobio je 1920. godine odlukom kralj Alfonsa XIII, kad je i kruna ubačena u klupski grb. Stvoren kao predstavnik "nobless" klase, gradske elite i buržoazije, dobio je tako i atribut kraljevskog kluba. Upravo zbog toga, etiketiran je kao režimski klub, uvijek "miljenik vlasti", kao simbol Španjolske, a onda, posljedično, jednako omiljen od kraljevih "podanika" i omrznut od kontra strane, pogotovo katalonskih i baskijskih autonomaša, da ne kažemo separatista. Inače, sama riječ nadimka "Merengues" doista je malo čudna, te dolazi od naziva "meringa" (bijela pustinja) po boji dresa, a copyright pripada nekad slavnom tv komentatoru Matiasu Pratsu Caneteu. Kasnije, početkom stoljeća, nosili su neko vrijeme i naziv "Los Galacticos", kad je Florentino Perez napravio čuveni Dream team s Ronaldom, Beckhamom, Figom, Zidaneom…

Atletico je godinu mlađi od susjeda (1903.), a precizno se zvao Athletic Sucursal de Madrid. Već sam naziv, a i boja dresa, jasno sugeriraju da su klub, možda ne znate – osnovali baskijski studenti u Madridu, inače, jasno navijači imenjaka iste boje iz BIlbaoa. U principu su oni i imali namjeru da ovaj Athletic bude filijala onom njihovom, ali je kroz povijest "debelo" nadmašio "original". Od samog formiranja, Athletic/Atletico, stvoren je kao protuteža, antipod madridskoj eliti, te je navijački bazen imao u nižoj i srednjoj klasi. Otud i nadimak "Colchoneros", radnici u tvornici madraca, ili kako bi istočni susjedi duhovito rekli - "jorgandžije".

Rivalitet sa Realom u 120-ak godina je ostao isti, zapravo je i veći, a posebno je eksplodirao nakon već mitskog incidenta iz 2011. godine, kad su navijači Reala preko tribine razvili transparent "Se busca rival digno para derbi decente" (Traži se dostojan rival za ozbiljan derbi), rugajući se susjedima zbog apsolutne dominacije.

Kroz desetljeća, background Atletica se potpuno promijenio u odnosu na početke, stoga je potpuno pogrešno danas doživljavati ovaj klub kao predstavnika radničke klase, "plebejaca", nasuprot "patricija" iz Reala. Uglavnom, nikakve veze sa takvim staleškim podjelama elita vs. "obično pučanstvo" kakvi zaista postoje još u Rimu (Lazio – Roma), Lisabonu (Sporting – Benfica) ili andaluškoj metropoli (Sevilla – Betis). Naime, taj, nazovimo tako, niži sloj danas u španjolskoj metropoli predstavlja prije svih Rayo Vallecano, iz predgrađa Vallecas, donekle još Getafe i Leganes. Istovremeno, Atleti' se odavno u Madridu percepira kao vojni klub, ponajprije zbog simpatija koja je prema njima imao "Generalissimus" Francisco Franco u eri svoje diktature. Stoga je fama o Atleticu kao radničkom klubu apsolutno neutemeljena iz današnje perspektive.

Real i Atletico predstavljaju dva svijeta u istom gradu, makar su zemljopisno čak i bliži nego biste pomislili. Primjerice, svoje uspjehe slave u samo par stotina metara udaljenosti, na dvije fontane, na bulevaru Prado. Realovci svoj "počasni krug" vrte oko Cibelesa, božice plodnosti, a navijači Atletica kod Neptuna, boga mora.

U sve ostale razlike, postoji čak i ona metafizička. Realov koncept i zaštitni znak su estetski, spektakularna igra, užitak za oči, stoga ćete često čuti zvižduke sa Bernabeua i kad Real pobjeđuje, ali ne zadovoljava te kriterije. "Galacticos" su zapravo bili najbolja ilustracija i simbol tog "madridisma", a navijači Reala iz tog se motiva smatraju razmaženima, pre-zahtjevnima i naviknutim na trijumfe, gdje je sve osim prvog mjesta, u svim natjecanjima – neuspjeh. Što je u neku ruku i logično, imajući u vidu da je riječ o klubu koji je osvojio 36 naslova prvaka, 20 domaćih kupova, 15 Kupova/Liga prvaka i dva Kupa UEFA/Europske lige.

Nasuprot njima, Atletico predstavlja sasvim obrnute vrijednosti: bezuvjetna odanost, znoj, žrtva, nesmiljena borba kao u koridi i. Dovraga i ljepota i estetika i napadački nogomet. Samo je rezultat bitan. Stoga je zaista Diego Simeone savršena personifikacija cijele povijesti, imagea, identiteta Atletica, pa je taj nogometni pristup već odavno po njemu i nazvan "Cholismo".

Postoji, u manjoj mjeri i kvartovska podjela u Madridu, onaj sjeverni, recimo aristokratskiji dio je većinom sklon Realu, dok Atletico svoju bazu ima južnije, uz obale rijeke Manzanares. Realovci ih pogrdno nazivaju i "Indijanci", iz banalnog razloga jer preziru – Bijele.

Mogli bismo roman napisati o njihovim epskim duelima. No, kako god okrenuli, dva najveća i teško dostižna su ona odigrana u finalima Lige prvaka. Prije svega onaj 2014. godine u Lisabonu, kad je Atletico vodio 1:0 do 90. minute, a onda Sergio Ramos nakon Modrićevog kornera izjednačio, da bi u produžetku Bale, Marcelo i Cristiano Ronaldo potopili susjede – 4:1 i osvojili famoznu „Decimu“, desetu titulu prvaka Europe. Isti rasplet ponovio se u finalu dvije godine kasnije u Milanu: tad se Atletico spasio poraza izjednačenjem Carrasca u finišu (opet 1:1), da bi odluka pala nakon izvođenja jedanaesteraca uz fatalni promašaj Juanfrana.