Ludo hrabri ili hrabro ludi

Ova dva nogometna velikana ne predstavljaju samo svoj dio grada, svoj grad ili svoju regiju. Uz imena Barcelone i Reala vežu se povijesne, jezične, kulturne i političko-ideološke razlike koje emocije međusobnog dvoboja potenciraju do neslućenih visina. U užem, nogometnom smislu ponosi Katalonije i Kastilje zagovaraju i različite nogometne filozofije: Barceloninu lepršavost, ponekad i pod cijenu izostanka rezultata te Realov stroži, ubojitiji i često učinkovitiji stil.

Sjedište španjolske kraljevske vlasti nalazi se u Madridu. Momčad Reala stoga se povezuje s konzervativnom vladom i osjećajem centralizacije, čemu su najviše pridonijela razdoblja diktature Miguela Prima de Rivere od 1923. do 1930. godine i Francisca Franca od 1936. do 1975. godine. Franco je otvoreno iskazivao podršku Kraljevskom klubu, iako ne bi bilo pošteno sve Realove uspjehe tog doba pripisivati diktatorovim navijačkim sklonostima.

Za vrijeme Francove diktature izražavanje regionalnog identiteta bilo je vrlo nepoželjno, a ljudi u Kataloniji vrlo su ponosni na svoju kulturu, brižno čuvaju svoj jezik i povremeno uopće ne žele da ih se smatra Španjolcima. Stoga nije teško zaključiti zašto se upravo nogometni travnjak pretvorio u poprište borbe za održavanje vlasti, odnosno očuvanje regionalnih obilježja.

Poznate su desničarske sklonosti znatnog dijela poklonika madridskog Reala, dok među simpatizerima Barcelone često prevladavaju sklonosti prema ljevičarskim idejama. Naravno, u redovima katalonskih navijača također postoje nacionalističke težnje, ali one su usmjerene na što veću autonomiju cijele Katalonije, koje se prezentiraju kroz rasprave o punoj samostalnosti, odnosno republikanski ili federalistički državni ustroj.

Sam slogan kluba iz Barcelone, mes que un club ("više od kluba") jasno govori kako se na Camp Nou ne dolazi samo podržati obožavane nogometaše, nego se na tom Kataloncima svetom mjestu iznose cijeli životni svjetonazori. Zato u Španjolskoj i nema većeg zadovoljstva nego u nogometnoj areni pobijediti klub koji predstavlja ono suprotno, bez obzira za koju se stranu opredijelili.

Godine 1902. izvjesni Alfonso Arbeniz prešao je iz Barcelone u Madrid i vjerojatno nije niti slutio kakav će popis predvoditi. Tko su ti nogometaši koji su se usprkos svemu navedenom "drznuli" odjenuti dres oba ova kluba i tako prijeći na tamnu stranu te završiti na crnoj listi navijača kluba kojeg su napustili?

Slučaj Alfreda di Stefana

Iako slavni Argentinac nikada nije istrčao u dresu Barcelone, iz ove ga se priče ne smije izostaviti. Di Stefano je 1953. godine potpisao ugovor s Kataloncima, koji nisu znali da je kolumbijski Millionarios napustio bez dozvole. Stoga je Španjolski nogometni savez odbio registrirati Di Stefana, a situaciju je iskoristio predsjednik Reala, Santiago Bernabeu i nagovorio Argentinca da potpiše za njih.

Salomonsko rješenje, ali vrlo nespretno, donijeto je u obliku odluke saveza kako će Di Stefano naizmjence igrati za oba kluba. U Barceloni je eskaliralo nezadovoljstvo, a predsjednik kluba je podnio ostavku. Privremena uprava u potpunosti je odustala od svojih prava na igrača u zamjenu za četiri milijuna pezeta: Kastiljci tvrde da se to zbilo dobrovoljno, Katalonci da se to zbilo pod pritiskom Francove vlasti, no ostaje činjenica da je jaz između klubova nepovratno produbljen. Alfredo di Stefano postao je jedan od najboljih nogometaša Reala u povijesti.

Ricardo Zamora

Jedno od prvih imena koje je predstavljalo i Barcelonu i Real bio je vratar Ricardo Zamora. Do 1920. godine branio je boje Barcelone, zatim je prešao u Espanyol, da bi 1930. potpisao za Real. Iako je najveći dio svoje karijere proveo u prošpanjolski orijentiranim klubovima, zanimljivo je da je redovito igrao za reprezentaciju Katalonije. Nagrada za najboljeg vratara Primere danas nosi njegovo ime.

Bernd Schuster

Da je ove godine ostvarivao bolje rezultate na klupi Reala, o njemačkom bi se nogometašu ovih dana pričalo puno više. No, zamijenio ga je Juande Ramos, te ga treba spomenuti kao veznog igrača koji je osam godina proveo u Barceloni i 1988. prešao u redove najljućih suparnika. A kako bi priča bila potpuna, Schuster je iz Reala pojačao redove njihovih gradskih rivala, Atletica. Tko zna, možda se samo volio zamjeriti ljudima.

Gheorghe Hagi

Maradona s Karpata početkom 1990-ih godina igrao je za Real, a nakon dvogodišnje epizode u talijanskoj Bresciji svratio je i do Barcelone. Iako je u najvećim španjolskim klubovima proveo po dvije sezone, veći je trag ostavio u glavnom gradu: U 63 prvenstvene utakmice postigao je 20 golova, dok je za katalonsku momčad upisao 35 ligaških nastupa i sedam golova.

Michael Laudrup

Danski je reprezentativac 1989. godine sletio u Barcelonu i postao član fenomenalne momčadi pod vodstvom Johana Cruyffa. Tim više je njegov transfer u Real dobio na težini, a zbio se nakon neslavno izgubljenog finala Lige prvaka u Ateni (0:4 od Milana). U prvoj sezoni na Santiago Bernabeu osvojio je naslov prvaka, a Real je napustio samo godinu dana kasnije.

Luis Enrique

Nakon što je pet sezona oduševljavao navijače u Madridu, Luis Enrique je 1996. godine po isteku ugovora šokirao svijet i stavio potpis na ugovor s Barcelonom. Poklonici katalonskog kluba dočekali su ga s ovećom dozom sumnje, no ovaj je rođeni Kastiljac svojom borbenošću i predanošću osvojio njihova srca i postao jedna od ikona kluba. Svoju je karijeru i završio u Barceloni, za koju je ubilježio preko 200 nastupa.

Albert Celades

Albert Celades je Katalonac rođen u Andori, te nije bilo nikakve dvojbe da će se kroz Barceloninu nogometnu školu pokušati izboriti za prvi sastav. To mu je i pošlo za rukom, ali kako se nije uspio ustaliti u prvoj jedanaestorici, odlazi u Celtu iz Viga, a 2000. godine stiže u Madrid. Tim je potezom postao prvi Katalonac koji je zaigrao za Real.

Robert Prosinečki

Hrvatski je genijalac nakon uspjeha s Crvenom Zvezdom privukao pažnju madridskog kluba, u kojem je proveo tri sezone. 1994. godine prelazi u Oviedo, a godinu dana kasnije zaigrao je za Barcelonu. Svojim se potezima nije mogao ne svidjeti simpatizerima i jednog i drugog kluba, ali je Kataloniju napustio već na početku sezone 1996./1997.

Ronaldo

Karijera svojedobno najboljeg svjetskog nogometaša još je svima u svježem sjećanju, ali nije na odmet podsjetiti da je svoje nogometno ime stekao fantastičnom godinom u dresu Barcelone, koju je napustio na nagovor Morattijevog Intera. A kada je shvatio da se u talijanskom nogometu neće pošteno naigrati, vratio se u Španjolsku, i to upravo u Real, u kojem se u sklopu projekta Galacticos zadržao punih pet godina.

Luis Figo

Najveću pompu ipak je izazvao prelazak kapetana Barcelone, Portugalca Luisa Figa, u madridski klub. Na Nou Campu su ga obožavali, ali je - barem se tako tvrdi - zov novčanica bio prejak, te se izazvavši ulične demonstracije uputio u pravcu Reala. Scene dočeka na prvom gostovanju u Barceloni, kada su ga domaći navijači uza sve ostalo gađali i svinjskom glavom, teško su izbrisive. Navodno su ga dočekali negodovanjem koje bi nadglasalo i buku mlaznog aviona, a Katalonci su se pokazali i vrlo maštovitima u izmišljanju pogrdnih izraza, koje nije nimalo pristojno ovdje nabrajati.

U subotu bi na teren mogla istrčati dvojica igrača koja su nastupala za oba protivnika: U redovima Barcelone to je Samuel Eto'o, koji se nije uspio nametnuti u Realu te su ga nakon silnih posudbi i epizode u Mallorci prigrlili Katalonci, dok se Javier Saviola nije izborio za pravu priliku u Barceloni, te je također nakon posudbi odjenuo dres Reala.

Povijest - ali što je ponekad važnije - i navijači, redovito pamte sve ovakve transfere, pa makar se radilo i mladićima koji zamijene B momčadi ova dva kluba. Do današnjeg dana ukupno se 38 nogometaša odlučilo na ovakvu ekshibiciju. Neki su prošli bolje, neki lošije, ali nepobitna je činjenica kako svaki takav potez uzburka kastiljske i katalonske duhove, a isto se može očekivati i u budućnosti.