Luka Jović: "Moja se majka brinula volim li više Zvezdu od nje"

Luka Jović prešao je u Real Madrid iz Eintrachta, a za "The Players Tribune" pisao je o svojim počecima, teškim životnim trenucima, ali naravno i onim sretnim. Vjeruje da svatko ima talent za nešto, a on za postizanje golova.

"Ponekad pomislim da sam s tim rođen. Svi u životu imamo neki talent, a ja mislim da je moj da postižem golove. Ne znam kako sam završio kao napadač, ali otkad pamtim bio sam opsjednut golovima, imao sam na VHS kazetama sve golove svih Svjetskim prvenstava do 2006. godine. Oduševljavao me Roger Milla, kao i Ronaldo, originalni Ronaldo."

Tako je pretpostavio da su i treneri uočili njegov talent.

"Uvijek su me gurali na napadača, otac me upisao u klub Omladinac u Loznici, sjećam se da je sve bilo plavo. Mislio sam da je svaki teren na svijetu plav, ali kada su me vidjeli skauti Crvene zvezde, vidio sam da postoje i druge boje u nogometnom svijetu. Imao sam osam godina, nisam imao ideju gdje će me nogomet odvesti."

Govorio je nakon toga Jović i o svom odrastanju u malenom mjestu Batar, kao i o teškim trenucima koji su obilježili njegovo djetinjstvo.

"Kad sam imao devet ili deset godina moja se sestra razboljela, rekli su joj da ima leukemiju. Puno je vremena provela u bolnici i taj trenutak je obilježio naše živote. Obitelj nam je bila razdvojena, majka je bila sa sestrom u bolnici, a ja s ocem i djedom i na treninzima u Zvezdi. Bilo je teško, sjećam se osjećaja kada sam se vraćao iz Beograda u Batar nakon utakmice. Jednog je dana na putu moj otac pokupio strica i rođaka, nismo znali što se događa i upali smo u veliko slavlje. Kod kuće moja nam je sestra pokazala papir na kojem je pisalo da je izliječena."

"Želio sam biti pobjednik kao ona, moj je san bio igrati za Zvezdi i dati gol Partizanu u "večitom" derbiju. Oni koji nisu iz Srbije to ne razumiju. U Zvezdi je sve posvećeno pobjedi, ako ne pobijedite to je neuspjeh. Prije nekoliko su godina nogometaši napisali pismo javnosti u kojem su naveli da je klub u teškom stanju i da u svlačionicama nema ni šampona. Sljedećeg dana navijači su oblili automobile nekih od njih i prosuli šampone po sjedištima. Razumijete o čemu pričam? To je više od nogometa, ali odrastati u takvom okruženju daje vam moć da se ničega ne plašite", nastavio je Jović.

Prisjetio se svog debija za prvu momčad kada je sa 16 godina debitirao protiv Vojvodine.

"U mlađim kategorijama ne postoji karantena. Cimer i ja bili smo gladni, napustili smo sobu i otišli po hranu. Kad smo se vratili, naši su treneri sjedili u hotelu i bili šokirani što nas vide. Pitali su nas koliko je sati, rekli smo pola 12, a oni povikali da smo trebali biti u krevetu do 11. To nisam znao, imao sam samo 16 godina. Kada sam sutra izašao na teren, bio sam pun samopouzdanja, Bez obzira na to što se događa, ako mi kažete da smjestim loptu u mrežu, bit ću potpuno fokusiran na to."

2016. godine nije želio napustiti klub, a to je rekao i majci.

"Sjećam se da mi je rekla da znaju da volim Zvezdu više od njih, ali da moram staviti sebe na prvo mjesto. Mislim da to o Zvezdi govori sve, moja se majka brinula volim li više klub od nje. Na kraju sam otišao u Benficu, ali sve se dogodilo prebrzo. Kad sam stigao u Lisabon, samo sam mogao pomisliti na svoj dom i početi plakati bez razloga. To je bilo loše vrijeme, osjećao sam se usamljeno, ali srećom sve se promijenilo kada sam prešao u Eintracht. Uvijek ću voljeti taj klub, ne radi se tu o novcu ili skupim igračima, radi se o kemiji i zajedništvu s navijačima. Žao mi je zbog polufinala Europske lige, to je jedini puta kad sam plakao od tuge."

Kompletan tekst možete pročitati OVDJE.