Pivovarom protiv elegancije

Uz dužno poštovanje klubovima poput Rayo Vallecana i Getafea, El derbi madrileno je obračun dvije nogometne institucije španjolske prijestolnice, dva kluba koja veže ne samo dugotrajno sportsko suparništvo, nego i različit identitet navijača. Njihov antagonizam u svakom gradskom derbiju dodaje ulje na vatru, što u kombinaciji s velikim nogometnim znalcima na terenu stvara pravi spektakl.

Stadion Real Madrida, velebni Santiago Bernabeu, nalazi se na sjeveru grada, u uglednom, pomalo aristokratskom dijelu grada zvanom Castellana. Okružuju ga banke, poslovne zgrade, a za kvadrat stambenog prostora poželjno je imati oveći iznos na računu, dok se Atleticov Vicente Calderon nalazi pored - pivovare. Južni dio Madrida karakteriziraju brojne industrijske zone, a na obalama rijeke Manzanares prevladavaju domovi radničkih obitelji.

Iako je u moderna vremena madridske navijače sve teže podijeliti strogo definiranom granicom imovinskog stanja, Atletico i Real velikim su dijelom ostali utvrde gradske elite, odnosno radničke klase. Navijači Los Blancosa ("bijelih") ponose se svojom poviješću ispunjenom trofejima, naslovima i priznanjima koji su njihov klub pretvorili u najslavnije nogometno ime na svijetu. S druge strane, ljubitelji Rojiblancosa ("crveno-bijelih") griju se spoznajom da sa svojim klubom prolaze sve uspone i padove, pružajući mu bezrezervnu podršku.

Primjerice, kada je Atletico 2000. godine ispao u drugu ligu, samo četiri godine nakon osvajanja dvostruke krune, vjerni pobornici crveno-bijelog dresa oborili su rekord prodaje sezonskih ulaznica! Ljubav koja cvate na Vicente Calderonu najbolje je opisao Fernando Torres, današnji napadač engleskog Liverpoola i dugogodišnja ikona Atletico Madrida: "U madridskom derbiju najviše nas motivira saznanje koliko bi pobjeda značila našim navijačima. To je mnogo važnije od pukog osvajanja bodova protiv Reala".

Atletico i ove godine igra u skladu sa svojim ugledom, u ritmu toplo-hladno, a kakve emocionalne katarze njihovi navijači proživljavaju najlakše je uočiti u ovosezonskim ogledima protiv Barcelone. Na Camp Nou su poraženi s visokih 6:1, dok su u trileru na svom terenu pobijedili 4:3. Za nogometaše s Vicente Calderona povremeno se upotrebljava i nadimak El Pupas, odnosno "začarani" ili "nesretnici". Čak i službena klupska himna, čiji je autor Joaquin Sabina, nosi naslov Kakav način patnje.

Real se već duže vrijeme smatra klubom koji uživa podršku nacionalne vlade, a diktatura generala Franca samo je podgrijala to uvjerenje. Međutim, zanimljivo je da je početkom Francovog režima omiljeni klub tadašnjih vlasti bio upravo Atletico jer se povezivao s vojnim zrakoplovstvom. No, Realovi su uspjesi iz 1950-ih godine utjecali na simpatije Francovih sljedbenika te je Kraljevski klub postao političko oružje, a kolektivna svijest to nikada poslije nije izgubila iz vida.

Jedan je španjolski ministar u doba međunarodne izolacije izjavio da je "Real Madrid najbolji veleposlanik kojega je Španjolska ikada imala", a navijači Atletica na to odgovaraju popularnom pjesmom Real Madrid, Real Madrid, el equipo del gobierno, la vergüenza del país ("Real Madrid, Real Madrid, vladin klub, sramota države"). Atletico Madrid predstavlja svojevrsno okupljalište manje dobrostojećih ljudi, koji su se često distancirali od državnog vrha, iako je nacionalizam do određene mjere prisutan u oba kluba. Premda se Real povezuje s političkom desnicom, navijači Atletica ne slove kao izraziti predstavnici ljevice - tu ulogu u Madridu imaju navijači Rayo Vallecana.

Zagriženiji navijači Reala sigurno će istaknuti i podatak da su Atletico osnovala tri baskijska studenta, što je u njihovim očima samo dodatni minus, ali neće propustiti spomenuti rezultat prvog međusobnog susreta, u kojemu je Real 21. veljače 1929. godine slavio rezultatom 2:1.

Neovisno o večerašnjem ishodu, sjeverni će dio Madrida nastaviti biti simbol moći, aristokracije, profinjenosti i povlaštenosti, a južni će i dalje predstavljati običan puk, proletarijat, nesavršenost i potlačenost. Igrači Reala uvijek će biti ljubimci medija, igrači Atletica uvijek će uživati u ugledu unaprijed otpisanih boraca, a navijači će s jednakom čežnjom iščekivati prvi sljedeći derbi kako bi opet - igrom na terenu i bukom na tribinama - svojim ljutim protivnicima dokazali da su baš oni vladari Madrida.