Separatisti i kraljevi podanici, Shakira i Tamudo: više od stoljeća dubokog ambisa, to je 'El Derbi Barcelones'

Mora priča krenuti točno od godine 1899., kad je švicarski poduzetnik iz Winterthura, Hans-Max Gamper bio na proputovanju za Afriku, gdje je trebao sudjelovati u osnivanju tvrtki za proizvodnju i prodaju šećera, zastao malo u posjetu svom ujaku u Barceloni. Ništa čudno, zaljubio se u ovaj grad i odlučio ostati, a u slobodnom vremenu volio je igrati nogomet. Kako nije bio prihvaćen od domaćina, odlučio je osnovati klub otvoren za sve, te okupio društvo entuzijasta, među kojima i Nijemaca i Engleza, te je utemeljio Football Club Barcelona, čiji je prvi predsjednik bio također Švicarac, Walter Wild. Tako je, eto, nastao današnji velikan, koji će u proteklom razdoblju od internacionalnog kluba (zato i nosi ime FC) postati nešto sasvim drugom, simbol identiteta Katalonije, otpora prema dominaciji Madrida, uz slogan "Mes que un club". Jer, Blaugrana to i jesu, predstavljaju puno više od sportskog društva, kao ambasadori svoje regije sa nikad ugašenom sklonošću stvaranja samostalne države. Ironijom sudbine, eto, temelje tog simbola Katalonije zapravo su postavili – Švicarci…

Samo godinu nakon što je Gamper, koji će poslije "katalonizirati" svoje ime, pa je od Hans-Maxa postao – Joan, preko oglasa u listu Los Deportes postaviti temelj FC Barcelone, par kilometara dalje, u kvartu Sarria, student Angel Rodriguez Ruiz, stvorit će jedan posve drugačiji projekt, Club Espanol de Futbol, koji će kroz sljedeća desetljeća dotjerivati svoj naziv, dobiti od kralja Alfonsa XIII još 1912. godine dozvolu da u svoje ime doda i epitet Kraljevskog, pa se tako danas zove punim imenom Real Club Deportiu Espanyol de Barcelone (tak prije 30 godina je svoje ime s kastiljanskog Real Deportes zamijenio katalonskim nazivom).

S godinama je "El derbi Barcelones", kako mu je originalni nadimak, postao sudar dviju“ nepomirljivih galaksija, te dobio vrlo jasan politički kontekst. Barcelona je postala "zaštitini znak" katalonskih težnji za neovisnošću, a Espanyol predstavnik prorežimske struje, uostalom to svjedoči i samo ime kluba, a kroz povijest osim kruni i vlasti bio je blizak i frankističkom pokretu diktatora koji je i u krvi gušio secesionističke pretenzije Katalonaca. Na "Mes que un club" svojih susjeda, Espanyol je odgovorio jasnom porukom "Catalunya es mas que un club" (Katalonija je više nego jedan klub), sa vrlo jasnom aluzijom.

U nogometnom aspektu, svakako usporedba je čak i neumjesna, razlika je naprosto prevelika. Barcelona ima 28 naslova prvaka Španjolske, čak 32 osvojena Kupa, pet puta je bila prvak Europe, u četiri navrata osvojila je Kup pobjednika kupova. Istovremeno, Espanyol u svojoj trofejnoj vitrini ima – pokala osvajača Kupa, nikada nije bio prvak, a poražen je u oba europska finala, u Kupu UEFA, 1988. godine od Leverkusena, a 2007. od Seville.

Kad se tome doda međusobni povijesni score – 128:44 u pobjedama za Barcelonu uz 46 remija u ukupno 218 utakmica, dobije se jasna slika, zapravo potvrda onoga što je više nego znano svakom nogometnom fanu: Barcelona ima dva nogometna kluba, između kojih je odnos poput diva i patuljka. I to nije nikakvo pretjeravanje.

Povijest ovog dualiteta ponudila je brojne "pikantne" detalje, a kad već ni po čemu ne može konkurirati nevoljenom susjedu, za Espanyol su utakmice sa Barcelonom događaj godine, a pobjede su im kao – osvajanje titule. Najpoznatije poglavlje u cijeloj povijesti ima utakmica, poznata pod nazivom "Tamudazo" (parafrazirani naziv legendarnog "Maracanaza" iz 1950. godine, kad je Urugvaj u Rio de Janeiru pred skoro 200.000 gledatelja svladao Brazil i osvojio titulu svjetskog prvaka). Dakle, u posljednjem kolu prvenstva 2007. godine, Barceloni je trebala pobjeda nad Espanyolom za titulu, vodila je 2:1 na na Camp Nouu gdje se već slavilo i odjekivalo "campeones, campeones". I onda, u 85. minuti, jedna od najvećih zvijezda Espanyola, kapetan i idol, Raul Tamudo, postigao je gol za sva vremena, izjednačio na 2:2 i tako uručio naslov – Realu.

Osveta se, znate već, servira hladna, Barcelona je kasnije uglavnom pobjeđivala susjede, ali im je tri puta baš neprebolno zagorčala život. Najprije 2020. godine, kad je u 35. kolu golom Depaya slavila u gradskom derbiju (1:0) čime je matematički poslala Espanyol u Drugu ligu, doduše, gosti su bili u toliko lošoj situaciji da je bilo samo pitanje – kad će i matematički odletjeti u niži rang. No, definitivno se najveći udarci dogodili su se 2023., pa onda i nedavno, prije samo osam mjeseci: Barcelona je dvaput osigurala titule pobjedama na stadionu Espanyola, Cornelli': prvi put bilo je 4:2 uz dva pogotka Lewandowskog, a onda se potpuno isti scenarij ponovio i 2025., kad su trijumf potpisali Lamine Yamal i Ferran Torres. Oba susreta obilježila su, nije teško zamisliti, neredi na tribinama, ali i na travnjaku, s obzirom da domaćini nisu dozvoljavali Blaugrani da pravi feštu na njihovom travnjaku…

Od recentnijih paprenih detalja svakako se pamti onaj iz 2016. godine, kad su navijači Espanyola postavili transparent "Shakira es de todos" (Shakira pripada svima) kao tko zna koju po redu provokaciju u svom višegodišnjem verbalnom ratu s omrznutim Gerardom Piqueom (tad su još nogometaš i slavna pjevačica bili zajedno op.a). Bilo je i puno vulgarnijih poruka na istu adresu, koje nećemo prenositi iz "higijenskih razloga", ali sam Pique je znao odgovoriti na sličan način, pamti se kad je 2018. godine postigao svoj ukupno šesti pogodak u karijeri protiv Espanyola upravo na Cornelli i onda kažiprstom na usnama poručio domaćim navijačima "tišina"…

Uglavnom, priča o Kataloncima i pro-Španjolcima traje već stoljeće i zaista je nezamislivo da će ikada završiti. Za kraj, ipak nešto vedrije, a to su – nadimci rivala iz grada pod Montjuicom. Navijači Barcelone zovu se "Cules" (doslovno – Stražnjice): porijeklo vuče još iz razdoblja od prije Prvog svjetskog rata, kad je njihova momčad domaće utakmice igrala na minijaturnom igralištu "La Escapidora" s kapacitetom od samo 6000 mjesta. Kako je uvijek bilo naravno pretijesno, mnogi navijači su sjedili na zidu na vrhu tribine, a prolaznici s ulice, jasno vam je, mogli su vidjeti njihov… donji dio leđa.

S druge strane, ništa manje neobičan nije ni nadimak fanova Espanyola – Periqos (Papagaji), koji potječe otprilike iz istog vremena kao "Cules". Naime, tadašnji dom klub bio je stadion u kvartu Sarria, okružen drvoredima i parkom prepunim, jasno, papagaja, koji su letjeli i oko terena za vrijeme utakmice (navijači Barcelone su im zato cinično govorili kako njihove utakmice gledaju "četiri papagaja", referirajući se na činjenicu da su neusporedivo malobrojniji).