Drugo(ligaško) lice korone

Puno puta smo to naglašavali, ali nije zgorega ponoviti još jednom, ovo je zaista specifična situacija i donijeti odluku koja će biti bez mane, apsolutno poštena i jednaka prema svima je nemoguće. U takvim slučajevima, obično se pomno važe, traže se rješenja koja nikoga neće drastično zakinuti i staviti u znatno lošiji položaj u odnosu na druge. Vodeći se tom logikom, HNS je odlučio kako iz liga koje su prekinute nitko neće ispasti, dok će svim klubovima koje se nalaze na pozicijama koje su takvu mogućnost osiguravale uoči početka sezone omogućiti priliku za ulazak u više rang. Cijena takve odluke je proširenje većine liga, što samo po sebi sigurno nije dobro, no, kao što smo rekli, osigurava barem kratkokrajni mir i sprječava val nezadovoljstva koji bi uslijedio da se priklonilo nekim drugim rješenjima. Ipak, jedna stvar u cijeloj priči ipak strši, a to je status koji su za sebe u cijeloj ovoj situaciji izborili drugoligaši.

Podsjetimo, u trenutku kad su sve amaterske lige kapitulirale, drugoligaši su se oglasili proglasom u kojem traže prekid svog prvenstva, zbog brojnih komplikacija koje bi za njih predstavljao nastavak sezone. Njihovom apelu je udovoljeno, na terenima 2. HNL ove se sezone više neće igrati, iz lige nitko neće ispasti, i to je, recimo to tako, dio koji nije sporan, Međutim, odluka da Šibenik, kao vodeći u trenutku prekida, direktno ulazi u Prvu ligu (naravno, ako zadovolji uvjete koji se ne tiču samog terena), i da Orijent, kao drugoplasirana momčad, igra dodatne kvalifikacije protiv pretposljednje momčadi Prve lige, opasno pleše na rubu regularnosti i opravdano poziva na pitanje: Koliko je to pošteno prema prvoligašima?

Ako se Prva liga zaista okonča na terenu, koliko je pošteno da momčad koja je odigrala svih 36 utakmica u sezoni i podnijela sve komplikacije igranja u strogo kontroliranim uvjetima, u sljedećoj sezoni prepusti mjesto momčadi koja je odigrala tek nešto više od pola sezone u manje zahtjevnom rangu, a onda rekla: „Mi više ne možemo“. Nije ovo nikakva obrana Prve lige, favoriziranje Intera, Varaždina ili Istre u odnosu na Šibenik i Orijent, nego pokušaj realnog gledanja na stvar. Normalno je da netko ispadne iz lige koja je do kraja odigrana, dapače, to je jedan od temeljnih postulata svih propisa u svijetu nogometa, no upitno je koliko je normalno da se njegovo mjesto popunjava na način na koji je to odlučio HNS. Puno bolje bi bilo da su čelnici HNS-a u ovom slučaju imali iste kriterije za prva dva nogometna razreda. Druga liga „na papiru“ je možda amaterska, no u stvarnosti govorimo o klubovima koji funkcioniraju u profesionalnom režimu i koji, na kraju krajeva, dobrim dijelom iskazuju ambicije za igranje u najvišem rangu. Shodno tome, HNS je trebao imati isti kriterij. Ako se igra Prva, igra se i Druga liga. Ako se prekida Prva, prekida se i Druga. Ako nitko ne ispada iz Druge, onda nitko ne ispada niti iz Prve. Ponavljamo još jednom, dosta je mogućnosti, svaka sa svojim dobrim i lošim stranama, no dojma smo kako je u ovom slučaju izabrano ono koje nije ni približno jednako pošteno prema svima.

Kao razlog svog prijedloga o prekidu sezone, drugoligaši su naveli prevelike troškove i zahtjeve koje je potrebno ispuniti zbog ove specifične situacije, a koji se ne bi mogli barem malim dijelom kompenzirati zbog igranja bez gledatelja, i to je argument koji ima smisla. No, možemo ovo gledati i s druge strane. Ako jedan NOGOMETNI klub koji je praktički profesionalni javno prizna kako mu je odigravanje NOGOMETNE utakmice preveliki zalogaj i kako bi mu bilo lakše ne igrati više, što nam to govori o tim klubovima i toj ligi? Znači li to kako većina drugoligaša ima puno većih problema od korone? Znači li to kako je ova nepredviđena situacija samo do kraja ogolila „kosture iz ormara“, a njihovim čelnicima dala opravdanje iza kojeg će se elegantno skriti i tako zamaskirati pravo stanje stvari? Što znači kad vam neki dužnosnik jednog drugoligaša u neformalnom razgovoru kaže kako bi bilo „najbolje preorati teren i početi se baviti poljoprivredom, jer bi to imalo više koristi“? Je li stvarni razlog apela za prekidom sezone zaista briga za zdravlje i prezahtjevni tehnički uvjeti ili se iza svega krije samo strah za očuvanje drugoligaškog statusa koji bi klubovi mogli izgubiti da se nastavilo igrati, dok ovako te prijetnje nema? Jesu li, zapravo, drugoligaši nagrađeni ovakvom odlukom? Jesu li, umjesto nekoliko mjeseci, kako oni kažu, borbe s neizvjesnim ishodom, dobili predah u kojem će malo uštedjeti, vidjeti što i kako dalje, na kraju kojeg će opet biti drugoligaši? Štoviše, neki će možda biti nagrađeni i plasmanom u viši rang, iako su „urbi et orbi“ rekli kako im je igranje nogometa trenutno prezahtjevno? Puno je tu, zaista, pitanja.

Pitanja na koja ćemo odgovore tek dobiti. Neke malo brže, a neke s vremenskim odmakom, kako to često biva. Znamo svi kako se nekad ono što se u prvi mah čini kao poklon, na kraju pokaže teretom. Tako bi se i mnogi drugoligaši, koje je odluka o prekidu sezone nakratko spasila, vrlo brzo mogli ponovno naći u problemima, možda i većima od ovih trenutnih. Pitanje je kako će većina njih funkcionirati nakon pet mjeseci bez natjecateljskih utakmica, pitanje je kako će se uopće vratiti u pogon u ovakvim uvjetima, kad se ništa konkretno ne zna i kad se ništa ne može planirati niti za mjesec-dva unaprijed, a pogotovo ne dugoročno. Tek s vremenskim odmakom, tek kad vidimo kako će izgledati hrvatska drugoligaška nogometna scena u budućnosti, moći ćemo procijeniti kolika je ova odluka o prekidu sezone i proširenju lige bila ispravna.

Ovako na prvu, kad pogledamo sve nogometne rangove u Hrvatskoj, možemo reći kako su drugoligaši najbolje prošli u svim ovim odlukama koje je HNS donio. Nisu više morali igrati i patiti se, a dobili su nagradu u vidu neispadanja i mogućnosti plasmana u Prvu ligu. No, kao što smo već rekli, sam sadržaj javnog poziva drugoligaša otkrio je sve probleme s kojima se nosi drugi rang hrvatskog nogometa, i to je ono što je u ovoj priči najžalosnije. Kad se dođe do točke da je nekom sportskom klubu u interesu ne igrati, to je onda valjda zadnji znak za uzbunu nad kojim se ozbiljno mora zabrinuti. 2. HNL jedan je od problema hrvatskog nogometa koji se toliko često ne spominje, a kojim bi se oni kojima je to u opisu posla definitivno trebali pozabaviti. 

FOTO: Igor Kralj/PIXSELL