Kranjčari opravdali povjerenje

Foto: Ivan Varat

Ne, nije bilo ni briljantno ni fantastično, niti smo osigurali nastup na SP, niti smo sada favoriti za osvajanje istog; euforija je sasvim nepotrebna. Međutim, osim što je ovih šest bodova na kontu dobar razlog za osmijeh uoči nastavka kvalifikacija, način igre, pristup i kompletna atmosfera oko Cicine reprezentacije daje puno razloga za optimizam hrvatskom navijaču.

U drugim zemljama bi možda bilo i neobično da poslije objektivno zaista dobrog uvoda u Kranjčarevu eru navijači i pratitelji reprezentacije budu nezadovoljni viđenim, ali u Hrvatskoj to nije ništa novo. "Tata gura sina", "debeljuco ne može trčati", "imali smo sreće", "sudac nas je izvukao"...takve reakcije, međutim, ne bi trebale brinuti Kranjčara (ni starijeg ni mlađeg), jer objektivni promatrač zna da su pomaci u hrvatskoj igri znakoviti, kao i i da Kranjčar junior zaslužuje svoje mjesto u nacionalnoj selekciji.

Koji su to pomaci? Za početak, igrači su igrali na svojim pozicijama. U momčadi su bila samo tri braniča (a svejedno nismo primili pogodak od momčadi kojoj u napadu igraju prvotimci Arsenala, Barcelone i Juventusa). Rezultat se tražio kroz igru, a ne destrukciju. Hrvatska je 52% vremena imala loptu u svom posjedu, što zasigurno ne bi mogla da vezna linija nije igrala kvalitetno.

Foto: Nikola Movrić

Više nema ispucavanja lopte bez potrebe, traži se igra po zemlji, dupli pas, peta, dribling; no, ne zbog umiranja u ljepoti, već zbog pogotka. Hrvatska igra agresivno, visoko napada protivničku obranu, vrši se pritisak po krilima, lopta ide puno brže nego prije (iako Kranjčar tu vidi puno prostora za napredak), a na terenu se osjeća da igrači pokrivaju jedni druge, izgaraju za momčad. Što je ujedno i najvažniji pomak - imamo momčad u pravom smislu te riječi.

Kranjčar je iskazao još jednu vrlinu - ne mijenja pobjednički sastav, i već je pokazao kako želi izgraditi prepoznatljivi prvi sastav. Do kraja kvalifikacija klinci bi mogli napamet znati prvu postavu Hrvatske, što nije bilo moguće još od najboljih vremena Miroslava Blaževića. Nema lutanja kao u Barićevo vrijeme, a prilike dobivaju mladi igrači na kojima počiva budućnost našeg nogometa.

Uživaju i novinari, što su pokazali srdačnim pljeskom nakon utakmica protiv Mađarske i Švedske upućenim izborniku. Kranjčar, za razliku od Barića, nije arogantan prema "sedmoj sili", razgovorljiv je, ne shvaća svaku kritiku kao osobnu uvredu, i zna da su i novinari jedan od faktora uspjeha nove reprezentaciji. Nije Cico propustio zahvaliti se i novinarima na kreiranju pozitivne atmosfere, sjeti se uvijek i svojih vrijednih pomoćnika, a sve komplimente upućenje njemu usmjeri prema igračima.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Dovoljno pomaka? Naravno, tek je početak, i zasigurno će i Kranjčar imati svoje probleme s novinarima, pa i izborom igrača, vjerojtno i rezultatom, no činjenica da Hrvatska izgleda preporođeno nakon samo tri okupljanja "nove" reprezentacije dokaz su da je Zlatko Kranjar zaslužio svoju funkciju.

Dok god bude izbornik bit će u teškoj situaciji zbog sina Nike, no za sada se obitelj Kranjčar dobro nosi s tim problemom. Niko Kranjčar nije igrao briljantno u ove dvije utakmice, ali bio je sasvim pristojan. Protiv Mađarske je nekoliko puta dao dobar zadnji pas Prši i najavio sjajnu buduću suradnju, što je potvrdio i sam Pršo sipajući komplimente "malom Niki" od kojih je najvažniji onaj da "mali ima pas". A to je nešto što Hrvatskoj tako treba, što je očito prvi svakom drugom dodavanju Nike Kovača. Svakako da i Kovač treba ovoj reprezentaciji, zbog iskustva, trke i odrađenog posla, no Kranjčar daje našoj igri određenu plemenitost. Očito je, naravno, da Niko treba poraditi na fizičkoj spremi, no ne može se poreći da je u ova dva uspjeha bio važan kotačić, kao i da je jasno kako u njemu leži potencijal koji može ovu reprezentaciju učiniti još boljom.

U hrvatskoj je kritičarima teško "začepiti gubicu" i nakon ovakvih pomaka u igri, no Kranjčare to ne treba smetati. Hrvatska je s njima okrenula novi list, a ako netko preferira Živkovića umjesto Kranjčara u vezi, ili Šimića i Neretljaka na bočnim pozicijama umjesto Srne i Babića, onda će morati pričekati novog Barića. Jer u ovoj reprezentaciji braniči će igrati u obrani, veznjaci u vezi, a napadači u - napadu.