SP: Italija - favorit s kojim se može igrati

O samoj zemlji Italiji gotovo je sve poznato. Država koja se smjestila na Apeninskom poluotoku središte je gotovo svake sfere kulturnih, sportskih i inih društvenih aktivnosti. Talijanski nogomet ima vrlo dugu tradiciju. Englezi su krajem XIX. stoljeća diljem Europe promovirali nogomet, pa su tako u Genovi 1893. stvorili prvi talijanski nogometni klub: Genoa Athletic and Football Club. Pet godina kasnije utemeljen je i Nogometni savez Italije, Federazione italiana giuoco calcio, te je odigrano i prvo prvenstvo Italije, a zanimljivo je da je cijelo natjecanje odigrano u jednom danu (!), 8. ožujka 1898. godine. Pobijedila je Genoa, u čijem su sastavu nastupila petorica Engleza.

Početkom XX. stoljeća nogomet u Italiji doživljava ubrzanu ekspanziju, pa 1910. prvi put nastupa reprezentacija i pobjeđuje Francusku 6:2. Prvi natjecateljski nastup Italija bilježi na Olimpijskim igrama 1912. u Švedskoj, gdje već u pretkolu bilježi poraz od Finske 2:3. Iako su Talijani propustili prvo Svjetsko prvenstvo, ono 1930. u Urugvaju, ipak su obilježili predratno razdoblje svjetskog nogometa, osvajanjem Svjetskih prvenstava 1934., kao domaćini, te 1938. Kako je tada i olimpijski turnir igran s najjačim sastavima, i zlatna medalja osvojena 1936. može se smatrati naslovom svjetskog prvaka. Nakon ratnog vihora u prvoj polovici 40-ih godina, talijanski nogomet pretrpio je još jedan šok: 1949. je u zrakoplovnoj nesreći u trenutku izginula cijela momčad Torina, koja je do tada osvojila pet uzastopnih naslova prvaka. Dakako, većina tih igrača bila i u reprezentaciji.

Stoga su na SP 1950. u Brazilu "Azzurri" zaglavili u prvom krugu, takav su neuspjeh ponovili i 1954., a 1958. se nisu niti kvalificirali za završnicu. '60-e godine nagovijestile su povratak Italije u svjetski vrh, iako je u najvažnijim trenucima znalo biti kobnih pogrešaka. 1962. su "zapeli" u skupini s SR Njemačkom i domaćinom Čileom, a 1966. u Engleskoj najprije su se osvetili Čileu (2:0), potom tijesno izgubili od SSSR-a (0:1), da bi u posljednoj utakmici u skupini na veliko iznenađenje svjetske sportske javnosti izgubili od Sjeverne Koreje 0:1. Dvije godine kasnije ipak je pristiglo veliko slavlje za Talijane - osvojeno je Europsko prvenstvo! Na domaćem terenu u polufinalu protiv SSSR-a je tek nakon 11-eraca ostvaren prolaz, a u finalu je suparnik bila bivša Jugoslavija. Naši su nakon prvog dijela imali prednost 1:0, ali je deset minuta prije kraja Domenghini poravnao. Propozicije za finalne utakmice nalagale su novi susret. Ovdje je Italija bila spremna, a Jugoslaveni, iscrpljeni od prvog susreta, nisu mogli pružiti dobar otpor - lakih 2:0 za Italiju.

U pobjedničkom zanosu ostvareni su i odlični rezultati na SP 1970. u Meksiku. U skupini su nadigrani Urugvajci, Šveđani i Izraelci, u četvrtfinalu je s 4:1 pobijeđen Meksiko, a u polufinalu je tijesno, ali zasluženo nadigrana SR Njemačka, 4:3 nakon produžetaka. Ipak, u finalu je protivnik bila legendarna brazilska postava predvođena Peleom. Nakon prvog poluvremena održano je neriješeno 1:1 (strijelac Boninsegna), ali je u nastavku utakmice koja se smatra najboljim SP-finalom svih vremena, Brazil uz još tri pogotka, po treći put osvojio trofej "zlatna božica Nika" i dobio je u trajno vlasništvo.

U Njemačkoj 1974. Talijani nisu imali sreće sa ždrijebom. Dakako, Haiti je bio lak zalogaj (3:1), ali Argentina (1:1) i Poljska (1:2) sigurno to nisu bili. Još jedan prerani odlazak sa velike scene. U Argentini 1978. ostvarene su tri pobjede u skupini (Francuska 2:1, Mađarska 3:1, Argentina 1:0), no u drugom krugu nastupili su problemi. Počelo je remijem s Nijemcima (0:0), pa tijesnom pobjedom nad Austrijom (1:0), ali je poraz od Nizozemske 1:2 bacio "squadru" u borbu za 3. mjesto. Tu se opet "našao" Brazil i s 2:1 poslao Talijane kući kao četvrtu momčad svijeta.

1980. je Italija ugostila Europsko prvenstvo. Počela je remijem protiv Španjolske 0:0, pobjedom nad Engleskom 1:0 i kobnim remijem protiv Belgije (0:0), te je zbog slabijeg omjera pogodaka domaćin opet osuđen na borbu za 3. mjesto. Tu je nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca slavila Čehoslovačka. No, osjećalo se da se stvara momčad za veliki uspjeh...

U takvom ozračju došao je Mundijal 1982. u Španjolskoj. U skupini "Azzurri" nisu uvjerljivi; tri remija s Poljskom, Peruom i Kamerunom jedva su dostajali za prolaz. U drugom krugu igra je dobila na kvaliteti, pa padaju Argentina (2:1) i Brazil (3:2, hat-trick Paola Rossija). U polufinalu Rossi dvama pogocima izbacuje Poljsku, a u finalu pada SR Njemačka 3:1. Neizmjerna je bila radost Talijana kada je 40-godišnji kapetan momčadi Dino Zoff iz ruku španjolskog kralja Juana Carlosa primio pobjednički trofej.

Kao branitelj naslova, Italija je stigla 1986. na drugo meksičko SP. Remiji s Bugarima i Argentincima (oba 1:1) i pobjeda nad Južnom Korejom (3:2) odvele su "Azzurre" u osminu finala gdje su pobijeđeni od Platinijeve Francuske 0:2. Na Euru '88 osvojeno je 3.-4. mjesto (poraz 0:1 od SSSR-a u polufinalu).

Bila je to uvertira za SP 1990., koje je ugostila baš Italija. U skupini su pali Austrijanci, Čehoslovaci i Amerikanci, u osmini finala i Urugvaj (2:0), u četvrtfinalu Irska (1:0), no u polufinalu s Argentinom, rulet jedanaesteraca ponovno je skupo stajao Talijane. Za utjehu, osvojena je bronca pobjedom 2:1 nad Englezima, a Salvatore Schillaci je s 6 pogodaka bio najbolji strijelac prvenstva. Euro '92 je propušten, ali ne i SP 1994. Prvi put u Sjedinjenim Državama, turnir je bio veliko razočaranje, a u sivilo se uklopila i Italija, koja je tek zahvaljujući trećem dodatnom kriteriju prošla skupinu. U osmini, četvrtini i polovini finala padali su redom Nigerijci, Španjolci i Bugari, ali je u finalu ponovno koban Brazil. Naime, nakon 120 minuta bez pogodaka, promašenim 11-ercima dotadašnjih junaka, Baresija i R. Baggia, Italija gubi još jedno finale.

Na Euru '96 "Azzurri" ispadaju u prvom krugu, ali na SP 1998. popravljaju dojam ulaskom u četvrtfinale, gdje gube od Francuske, ponovo na jedanaesterce. Konačno, na Euru 2000 ulaze u finale, gdje gube od Francuske nakon produžetaka.

Priča za sebe su i mnogobrojni klupski uspjesi. U Kupu europskih prvaka Milan ima 5 naslova, Inter i Juventus po 2, Kup kupova dvaput je osvojio Milan, a po jednom Fiorentina, Juventus, Sampdoria, Parma i Lazio. Kup UEFA (uključujući i bivši Kup sajamskih gradova) osvajali su Juventus i Inter po tri puta, Parma dva, a Napoli jedan put.

Italija je do korejsko-japanskog World Cupa došla uvjerljivim osvajanjem 1. mjesta u europskoj skupini 8. Protiv Rumunjske i Gruzije pobijedili su i doma i u gostima, a s Mađarima i Litvancima su, uz domaće pobjede, u gostima remizirali. Ipak, talijanska igra je takva da teško izlazi na kraj s momčadima koje igraju kreativan nogomet, a u takve pripadaju i Hrvatska i Meksiko, donekle i Ekvador. Stoga će družina koju vodi izbornik Giovanni Trapattoni imati mnogo posla želi li opravdati ulogu favorita u skupini G. No, kako turnir ide dalje, talijanski žrvanj počinje mljeti mnogo bolje, pa Italija s pravom kandidira i za naslov svjetskog prvaka.

Talijani u zadnje vrijeme forsiraju sustav 3-4-3, s tim da jedan od triju napadača koordinira i djelovanje veznog reda. Moguća postava je: Buffon, Cannavaro, Nesta, Maldini, Zambrotta, Tommasi, Albertini, Coco, Del Piero, Totti, Vieri. Najbolji strijelac u kvalifikacijama, Pippo Inzaghi ima dosta problema s ozljedama, no vjerojatno će se ipak naći među 22-ojicom putnika za Japan. Temelje igru na neprobojnoj obrani i imaginativnosti svojih dirigenata, Del Piera i Tottija, ponajboljih svjetskih nogometaša u posljednjih nekoliko godina.