Hram talijanske odbojke

Dojam se počinje mijenjati već po samom ulasku u dvoranu. Odmah na ulazu navijače dočekuje semafor koji odbrojava dane do svjetskog prvenstva i fotografija čovjeka koji je gotovo dvadeset godina bio pojam odbojke u Italiji, Giuseppea Paninija. Talijanski poduzetnik koji je postao poznat po sličicama nogometaša davne 1966. osnovao je odbojkaški klub koji je krenuo iz treće lige i u roku od četiri sezone osvojio svoj prvi naslov prvaka. Hodnici dvorane puni su slika s uspjesima najtrofejnije odbojkaške momčadi u Italiji.

Klub koji je nekoliko puta mijenjao ime kroz svoju povijest osvojio je 11 naslova prvaka Italije. Između sezona 1985./86. i 1988./89. nisu ispustili nijednu titulu, a u momčadi su igrali fenomeni ne samo talijanske već i svjetske odbojke: Luca Cantagalli, Fabio Vullo, Andrea Lucchetta i Lorenzo Bernardi. Na klupi ih je pak vodila još jedna odbojkaška legenda, Julio Velasco.

Početkom devedesetih klub je upao u financijske probleme što je uzrokovalo odlazak velikih igrača, ali polovicom devedesetih godina Modena je opet zasjala dolaskom Marca Braccija, Andree Gianija i Basa Van de Goora. Osim naslova državnog prvaka Modena ima deset osvojenih Kupova Italije, jedan talijanski Superkup, jedan europski Superkup, tri Kupa kupova, jedan Challenge Cup te četiri Kupa CEV i četiri naslova prvaka Europe.

Sama dvorana izgrađena je 1985. godine i može primiti preko 5.000 gledatelja, a tribine pružaju vrlo lijep dojam i time predstavljaju pravu suprotnost eksterijeru dvorane. Ono što u dvorani upada u oko je je jedini natpis koji nije reklama i koji je obješen na dva mjesta u dvorani: "Protivnik je gost bez kojeg ne bi bilo ni utakmice ni spektakla". To je fraza koju s kojom bi valjalo upoznati navijače iz svih ostalih sredina i sportova.

Na dan posjete PalaPaniniju Modena je odrađivala pretposljednji trening pred odlazak u Perugiu na 12. kolo prvenstva. Prvih tridesetak minuta legendarni Silvano Prandi na svim svojim treninzima posvećuje isključivo primačima dok ostali igrači izlaze na teren tek nakon 30 do 40 minuta.

Najživahniji među igračima i oni koje se odmah prepozna su Mikko Esko, Finac koji je prvi tehničar momčadi te Loris Mania', Talijan slovenskih korijena koji je prvi libero sastava iz Modene. Esko je ujedno jedini koji je otrčao više od jednog kruga oko terena i obzirom na vrijeme koje je proveo trčeći činilo se da se sprema za maraton, a ne za odrađivanje odbojkaškog treninga.

Nakon što su svi igrači zagrijani počinje trening servisa i lagano razigravanje s loptom, a nakon toga se prelazi na samu igru i isprobavanje određenih elemenata. Ako vam do tog trenutka prisutnost Prandija na treningu može gotovo proći neprimijećena, kada počinje dorađivanje igre postaje gotovo nemoguće ne primijetiti talijanskog stručnjaka.

Na tribinama se osim lokalnih novinara može zapaziti i petnaestak najzagriženijih navijača koji dođu kad god stignu. Na terenu pak grmi Prandijev glas koji prigovara svojima zbog nedovoljne koncentracije, ili nedovoljnog angažmana. Da je to dosta normalna pojava postaje jasno i iz ponašanja igrača, posebno Manie' kojeg su takve slikovite reakcije trenera uglavnom zabavljale.

Ako se tijekom odigravanja poena dogodi situacija kojom Prandi nije zadovoljan, odmah poziva svoje igrače da ponovno odigraju poen od tog trenutka kojim nije oduševljen. Obzirom da su video zidovi u dvorani uključeni i tijekom treninga i daju sliku sa zakašnjenjem od petnaestak sekundi, igrači to često iskoriste da provjere u čemu su pogriješili.

Onaj kojeg se najmanje čuje i primjećuje od igrača je zapravo jedan od njihovih najboljih igrača, ako ne i najbolji, Dennis Angel. Kubanac, naturalizirani Talijan, tiho odrađuje sve što mu je trener namjenio i uglavnom to čini bez pogreške.

Zanimljiv je detalj da je na treningu prije 12. kola prvenstva, momčadi koja drži drugu poziciju na ljestvici, Prandi zaurlao: "Još nismo naučili osnove. Koliko puta vam moram ponoviti da tako nećemo ništa postići?" Bilo bi logično zapitati se kako su onda došli do te pozicije, no po gotovo svakom njegovom potezu jasno je da je Prandi pravi perfekcionista i da ne voli ništa prepustiti slučaju.

U Modenu je došao u teškom trenutku, nakon nekoliko razočaravajućih sezona u kojima su se na klupi bez uspjeha okušale i bivše legende kluba, Gardini i Giani. Samim time Modena je u sezonu krenula bez velikih očekivanja i usprkos trenutačnoj drugoj poziciji nitko ih ne vidi kao moguće osvajače naslova. No, obzirom na prošle sezone to bi moglo biti i pozitivno za momčad koja na državni naslov čeka od 2002. godine.

Teško je reći hoće li se negativna serija Modene prekinuti već ove sezone, no ono što je sigurno je da će Modena, grad koji živi za odbojku, uvijek biti uz svoj klub i da će Svjetsko prvenstvo u ovom gradu biti dočekano na najbolji mogući način. Prava je šteta što će u takvoj sredini biti odigrana relativno slaba skupina s Rusijom, Portorikom, Kamerunom i Australijom te borbe za plasmane od petog do osmog mjesta, a ne neke bitnije i zanimljivije utakmice.