Igrači opet u štrajku, HOS prodaje maglu

U ime igrača, Ante Jakovčević izvjestio je medije kako "HOS nije ispunio niti jedan od njihovih zahtjeva, osim ukidanja suspenzije Ivanu Donaldu Mariću". Igrači su, uz to, postavili zahtjeve da se Savez pobrine o osiguranju koje treba uplatiti za igrače, a posebice da se promijeni praktički robovlasnički režim kojeg Savez ima u odnosu na odlazak naših odbojkaša u inozemstvo. Naime, svaki odbojkaš prema pravilniku, dužan je HOS-u davati 70% bruto ugovora sa stranim klubom ako Hrvatsku napusti do 23. godine, a po 10% manje za svaku sljedeću godinu u kojoj odluči ići u inozemstvo! HOS se ipak "smilovao" tridesetgodišnjacima, koji će svoj zarađeni kruh u potpunosti moći ostaviti sebi.

Nevjerojatan, rekli bismo - bolestan propis zaista je hrvatske odbojkaše postavio u poziciju robova, kojima ostaje tek manji dio onoga što zarade, a najveći dio onoga za što troše svoj znoj - pripada na raspolaganje izvjesnoj gospodi koja se prezivaju Barač, Tončinić, Momić i tko zna kako još. Zamislite situaciju da jednom Ronaldu ili Figu njihov nogometni savez oduzme po 50% onoga što zarade!? A usporedite nogometne i odbojkaške plaće...

Nažalost, "prljavo rublje" je moralo izaći na vidjelo upravo u danima i tjednima kada bi igrači trebali misliti samo na jedno - kako se što bolje pripremiti za krunu karijere na Svjetskom prvenstvu. HOS je odlučio pokazati rukometu i ostalim "zagađenim" hrvatskim sportovima da "i oni konja za utrku imaju", čak se podići na viši nivo i ultimativno se suprostavljati bilo kakvom razgovoru s igračima. Igračima, sportašima, onima zbog kojih oni sjede u foteljama, zbog kojih takvi Barači i Tončinići primaju plaću i griju kožnu fotelju.

Nastave li naši odbojkaši štrajk, vrlo je izvjesno da će hrvatska odbojka pretrpjeti žestoke sankcije od Svjetske odbojkaške federacije, no čini se da to malo koga zabrinjava. Mislite li da su igrači "poludjeli" i da im se ne igra za Hrvatsku? Promislite ponovno, ako im se i ne igra za reprezentaciju, u što nemamo razloga vjerovati, sigurno im se igra za sebe. Svjetsko prvenstvo ne igra se svake godine, niti ga igra svaki odbojkaš. A naši odbojkaši, po vlastitim riječima, desetak dana prije početka SVJETSKOG PRVENSTVA, još uvijek nisu dobili dresove u kojima bi na svjetskoj smotri trebali nastupiti.

Hrvatski sport tone sve dublje, a nezasitne moćnike koji sa sportom nemaju nikakve veze, osim što su u poziciji da ga mogu uništiti - nitko ne može maknuti. Hrvatski olimpijski odbor od svega se okreće, "za ništa nije kompetentan", a sportaši sa sve manje radosti navlače reprezentativne dresove.

Jesu li naši sportaši postali nedomoljubni egoisti, jesu li odjednom svi izgubili volju i želju da predstavljaju svoj narod i svoju državu, da Hrvatskoj donose radosti kao što su ih donosili nogometaši u Francuskoj, rukometaši i vaterpolisti u Atlanti, košarkaši u Barceloni, Goran u Wimbledonu, Janica u Salt Lake Cityju i svi ostali znani i neznani sportaši i sportašice koji su se penjali na pobjedničke podije i gledali kako se hrvatska zastava uspinje na jarbolu? Nisu, draga gospodo, Kukoč je još uvijek Kukoč, Boban je još uvijek Boban, Goran je još uvijek Goran, svi oni svoju zemlju vole isto koliko i u vrijeme dok su joj davali svoje najbolje godine, svoje najbolje utakmice.

Nažalost, Bobani, Kukoči, Ivaniševići, Šimenci, Ćavari, Kostelići, Skelini, Mavrovići, su sve manje u novinama, a sa naslovnih stranica sportskih i ostalih stranica kočopere se i podrugljivo smiju nekakvi Gopci, Baraći, Canjuge, Rizvanbegovići, Kavrani i mnogi drugi kojima je mjesto daleko, daleko, što dalje od sportskih arena u kojima se zdravi, mladi ljudi žele dokazivati i natjecati...