"Naš" i "njihov" Sydney

Priča se, uvjereni smo, neće mnogima svidjeti. Možda se neće svidjeti nikome, ali to je, na kraju krajeva, manje bitno. Jer, priča je – istinita. Uvijek će netko reći “novinari ionako samo znaju kopati po smeću”, ali zabijanje glave u pijesak ili skrivanje iza baruna Pierrea de Coubertina, odnosno davno izlizane “važno je sudjelovati…” samo je bijeg od istine. Sve ovo je važno ako Hrvatska želi biti vrhunska. Ako ne želi, onda je i ovaj tekst neuspjeli pokušaj “drugačijeg pogleda”...

Definitivno su OI u Sydneyu otišle u neku drugu dimenziju. Svaki je “sastanak” najboljih sportaša svijeta nešto posebno, ali na “petom kontinentu” sve je otišlo toliko daleko, da će mnogi isukati pitanje “postoje li u svemu tome, uopće, nekakve granice”. Jer, sve je otpočetka djelovalo imaginarno do krajnjih granica. Počev od otvaranja pa do rezultata. Dovoljno je pogledati samo “ono” što se događa u bazenima. Mnogi “ne vjeruju da je takav show program moguć”, jer “rekordi padaju iz dana u dan”, sve podsjeća na film “u kojem se režiser malo zaigrao”. A sve je to istina, Sydney je “tvornica snova” u kojem je sport, zapravo, biznis, veliki biznis u kojem će svatko tko vrijedi, osim zadovoljstva rezultatima, pronaći “i mogućnost zarade”. Basnoslovne zarade, dakako… I sve to čovjeka koji voli sport, ili ga samo letimično prati, zadovoljava, jer je svakako najveći užitak gledati sport koji uz sebe nosi pridjev vrhunski. Ali, postoji i druga strana priče, koja će, ako želite biti dovoljno iskreni, “pomesti zadovoljstvo”. Gdje je u svemu tome Hrvatska?

Jedino hrvatsko zlato!?

Vjerojatno će mnogi reći “nemamo pravo tražiti ništa, zaista ništa, s obzirom na ulaganja”. Upravo to je bit svega – novac – koji je u cijeloj priči kamen temeljac. Bez njega ne ide, a u budućnosti će ići još teže. Hrvatski sport u Sydneyu, realno, nema nikakav status, nitko “neće skinuti gaće pred Hrvatima”, bez obzira radi li se o pojedinačnim ili ekipnim sportovima. Vremena kada smo “mogli računati na barem tri medalje, sigurne medalje” neumitno su prošla, nema više košarkaša, rukometaša… Nema, zapravo, skoro ničega. Početak je ponudio zlato, Nikolaj Pešalov se popeo na krov svijeta, umjesto veselja krenula je rasprava “o kupljenom zlatu”. Nevjerojatan animozitet prema nečemu što je u vrhunskom sportu najnormalnija pojava. Priče o tome “kako to zlato uopće nije hrvatsko” nemaju veze sa zdravim razumom. Dovoljno je pogledati bilo koju vrhunsku zemlju i momčad, “etnički čist sastav” je isključen. Bez obzira na to odakle tko dolazi i kakve je boje, svaka reprezentacija želi najbolje. I to se, dakako, najbolje plati. Osim, naravno, u Hrvatskoj gdje se vodi rasprava o tome “vrijedi li zlato na OI dovoljno za dodjelu stana”. Paralela u slučaju Pešalova će reći sve. Naim Sulejmanoglu, veliki protivni Pešalova, do Sydneya najbolji dizač svijeta, u Turskoj se doslovce kupa u novcu. Milijuni dolara, izbor vile po želji, automobil i – osobni vozač do kraja života! To je njegova “cijena”, to je vrijednost zlata. U Turskoj...

Australski "wunderkind"

U Hrvatskoj “još nisu sigurni mora li Pešalov dobiti stan”, jer postoji, kako je “dubokoumno” zaključio splitski gradonačelnik latentna “opasnost da osmerac osvoji zlato, a onda će se morati sagraditi – zgrada”. Nevjerojatno razmišljanje u vremenima, kada je jedan Ian Thorpe, 17-godišnji australski plivač “težak kao polugodišnji hrvatski budžet”. Kod nas mnogi, izgleda, žive u kamenom dobu i ne shvaćaju kako je sprega između talenta, vrijednosti i sredstava jedina moguća, dobitna kombinacija. Nama to nije važno, a lako se može dogoditi da medalja koju je uzeo “bratko” Pešalov bude – jedina! Ostali su u igri jedino vaterpolisti i, možda, Nataša Vezmar. Svi ostali su autsajderi, ukoliko netko i uzme kolajnu tretirat će se poput čuda. Ivanišević, Majoli, Primorac, Talaja… samo je dio onih koji su izgledali kao potencijalni osvajači, a danas su u Australiji najobičniji turisti.

Lagati se ne moramo, niti možemo, sve je jasno kao dan, hrvatski sport je u padu, makar se računi još uvijek ne mogu svoditi, jer “tulum nije gotov”. Nema veze, već sada je jasno da nas u budućnosti čeka još veći mrak, ako ne izvedemo zaokret. Radikalan zaokret… Sredstva, potrebna su stalna sredstva, normalan dotok za olimpijsku obitelj, bez toga ćemo biti još veći prolaznici. Moramo shvatiti da više nemamo košarkaše “koji će u šahu držati Dream Team, pravi Dream Team”, niti rukometaše “koji će na pleća položiti najjače, Rusiju i Švedsku”. Nemamo više ni Ivaniševića koji može otići do kraja, čak ni Zoki Primorac “nije siguran što sve ovo, zapravo, znači, što će donijeti budućnost”. Vrhunskih sportaša, pogotovo na ovakvim natjecanjima, gdje se skuplja krema, Hrvati više nemaju. Ili ih imaju, ali su ionako na odlasku…

Jedan od hrvatskih "turista" u Sydneyu (Snimio: Dražen Patarčić)

Bilo je još dosta nelogičnosti, na koje se može potrošiti “brdo tinte”, ali i samo letimičan pogled morao bi nas, konačno, malo osvijestiti. Većina je ljudi zadovoljna što može gledati OI, samo, one koji od sporta žive i koji za sport žive u svemu tome zanima – Hrvatska. Naravno, nitko nema pravo postavljati prevelike granice i imperative, ali ni ovo nije dobro, uopće nije dobro...

Ako smo nekome uništili uživanje i ljepotu u prijenosima cirkusa iz Sydneya, doista nam je žao. No, sve je ovo, na žalost, istina. Morat ćemo daleko više ulagati u sport i sportaše, da bismo i mi mogli drhtati uz nekoga tko zaista može osvojiti medalju. Imali smo, uostalom, u prošlosti prilike vidjeti što znači kada se naša reprezentacija ili pojedinac bori do kraja. U sportu ne postoji ništa ljepše od konačnog trijumfa, što nije samo zlato, već bilo koja medalja. Gubitnike nitko ne voli, oko njih se neće vrtjeti kamere i novac, ostat će debelo u sjeni svjetala pozornice. Naša je želja da ne budemo samo statisti, “dodatna oprema” na ovakvim natjecanjima. Želimo imati neke nove “rukometaše, košarkaše, Ivaniševiće…” Ovako, imamo “naš” i “njihov” Sydney. A sve to uglavnom zbog nebrige i degutantne improvizacije. Vrhunski sport je danas sustav, u kojem se greške moraju svesti na minimum. I kada je tako, onda će se svaka vrijednost debelo, debelo naplatiti. Koristi će imati svi, cjelokupni sport. Ako to shvatimo, možda ćemo se, u realnim okvirima, i mi uključiti među pobjednike. Do tada ćemo raspravljati “koliko vrijedi jedina zlatna medalja, kupljena medalja, na Olimpijskim igrama”...