Tko je naš zlatni olimpijac Pešalov?

Osim dizanja utega Pešalov se bavio nogometom i to kao napadač. Do 1995. godine je igrao za bugarskog trećeligaša Vihora. U Bugarskoj za njega navija Hristo Stoichkov, a omiljeni pjevači su mu Dražen Zečić i Zlatko Pejaković. Ono najzanimljivije kod njega je to što popuši dnevno dvije kutije bugarske Viktorije!

Pešalov nastupa za Hrvatsku od 1998. godine, nakon što je godinu dana ranije pristupio splitskom KDU Dalmex na nagovor Boška Čavke.

Pod našom zastavom je ostvario sljedeće rezultate:
- 3 srebra na SP u Finskoj 1998. godine
- 2 srebra i 1 broncu na EP u Španjolskoj
- 2 zlata i srebro, te svjetski rekord (325.00 kg) na EP 2000. u Bugarskoj
- olimpijsko zlato u Sydneyu 2000.

Ukupno gledajući u svojoj karijeri je bio 12 puta prvak Europe, 5 puta prvak Svijeta, te je 12 puta rušio svjetske rekorde (!)...

Na ovom natjecanju je bio jedan Nikolaj Pešalov koji je imao strašnu konkurenciju predvođenu Naimu Sulejmanogluu, trostrukim olimpijskim pobjednikom, međutim ovaj "Herkule" je bio tu večer nitko i ništa za našeg "svetog (zlatnog) Nikolu". Naime natjecanje se odlikuje i posebnom taktikom, odnosno bitne su i razlike u kilogramima kod dizača, jer i razlika u 1 kg može biti kobna u određenim trenucima.

Najveći favoriti su bili upravo već navedeni "Herkule", te "grčki bog" Leonidas Sabanis. Pešalov je u trenutku natjecanja bio najlakši što mu je dodatno pomoglo. Na samome početku Leonidas preuzima "vodstvo", te izbacuje Sulejmanogluua iz konkurencije. Međutim Sulejamnogluu nije ni iz trećeg puta podignuo 145 kg, koliko je prijavio, što je za njega poslije bilo kobno.

Tada na scenu nastupa Nikolaj i prijavljuje 170 kg! Sabanis kao iz puške prijavljuje 172 kg. Pešalov je dugo razmišljao i odlučio prijaviti 175 kg, kasnije nedostižnih za Grka, a jedina opcija je bila da Kinez podigne 10 kg više nego u prethodnom pokušaju. Čuda se ipak ne događaju u Sydneyu kao u hrvatskome nogometu, stoga Pešalov sa svojih 175 kg osvaja zlato i saltom podiže cijelu dvoranu na noge.

Jedan od glavnih navijača Pešalova je bio Goran Ivanišević koji je ujedno i predsjednik splitskog dizačkog kluba. On je predvodio našu "navijačku ekspediciju" (naime Goran je kupio 35 ulaznica i podijelio ih našim sportašima, a zatim dakako i predvodio navijanje!), iz koje smo izdvojili par zanimljivih imena: tenisači Ljubičić i Ančić, tenisačice Talaja i Majoli, atletičari Mustapić (koji je na slavlju nosio Pešalova!), Vlašićeva, Perica, Brkljačićeva, polovica veslačkog osmerca (Franković, Siniša Skelin, Vujević i Smoljanović).

Nakon završetka natjecanja i osvojene zlatne medalje Nikolaj je Izjavio:" Bio sam sjajno pripremljen, vjerovao sam u sebe i svoj mogućnosti i eto vidite što se dogodilo. Došao sam u klub na nagovor Čavke, a posebno mi je žao mog dragog prijatelja i ljutog konkurenta Sulejmanogluua, jer ga znam skoro 16 godina, već od svoje 14. godine. Ovo je Goranova medalja, no prije svega moja, moga trenera, moga kluba, mojih prijatelja, medalja osvojena za Hrvatsku. Hvala svima koji su me došli bodriti i nadam se da je ovo dobar poticaj ostalima da osvojimo još koju medalju!"

Glavna priča svega ovoga je boravak "Nikole" koji još uvijek nema stan u Splitu. Njegova obitelj živi u selu Vetren kod Sofije, dok je on došavši u Split, u prvo vrijeme spavao na kauču u klupskoj kancelariji na Gripama. Koliko gradu Splitu treba da shvati kako je i Split dio povijesti radi svega ovoga, te kako je ovo ipak druga zlatna medalja u povijesti otkako je samostalne Hrvatske?

Konkluzija svega jest da je grad premalo uložio u Pešalova, a to olimpijsko zlato je vrijedno vile ili dvorca, a ne nekog dvosobnog stana, međutim i ova posljednja solucija bi bila izvrsna. Gradonačelnik Splita Ivica Škarić je tu izjavu komentirao na sljedeći način:"Rano je govoriti o tome, moramo razgovarati sa sportskim institucijama grada."

Sve u svemu Split će dostojno dočekati zlatnog Pešalova i bit će to još jedna fešta u nizu, jer Splitu gradu treba sasvim malo da se digne na noge, a tek nakon ovakvog zlata...