Analiza nogometnog sustava u SAD-u: Zašto SAD (vjerojatno) nikada neće biti svjetski prvak u nogometu?

Svjetsko prvenstvo donijelo je nogomet na male ekrane i u većinu kućanstava SAD-a kojima je ovaj sport postao broj jedan barem nakratko. Iako se radi o državi s više od 320 milijuna stanovnika, možemo na prste izbrojati poznate američke nogometaše koji su ostvarili zavidne karijere na svjetskoj razini.

Još uoči početka prvenstva u tamošnjoj javnosti počelo se postavljati pitanje može li reprezentacija SAD-a ostvariti veliki rezultat i kada će doći do velikog uspjeha na svjetskoj nogometnoj sceni. Samim time počela su se otvarati i brojna pitanja zašto im do sada u ovom sportu baš i nije išlo kada su u mnogim drugim sportovima dominantna figura. Puno je razloga za to.

Landon Donovan danas se, uz Clinta Dempseyja, smatra najboljim američkim nogometašem. Odigrao je 157 utakmica za reprezentaciju SAD-a, upisao 58 asistencija te osvojio šest MLS kupova. Osim ponekog "izleta", u Europi se nije previše naigrao i većinu karijere proveo je na domaćem tlu.

Kao takav, sigurno je jako dobar autoritet po pitanju stanja nogometa u SAD-u pa je tako gostujući u "the Late Run" podcastu s nekadašnjom NFL zvijezdom Chadom Johnsonom istaknuo da visoka cijena nogometa u omladinskim uzrastima sprječava brojne talentirane igrače da ikada dođu do profesionalnih voda.

"Postoji studija iz 2016. godine za svu djecu koja igraju nogomet u omladinskim pogonima. Recimo da ima milijun djece. Većina njih dolazi iz kućanstava čija je prosječna godišnja zarada od 100 do 150 tisuća dolara. Samo dva posto djece organizirani nogomet igra iz kućanstava koja zarađuju manje od 50 tisuća dolara godišnje. Ako nemate novca, vaše dijete ne može igrati nogomet organizirano. Razmislite koliko smo djece propustili u ovoj zemlji samo zato što si to ne mogu priuštiti."

Donovan je itekako svjestan svog životnog puta i da ni on nikada ne bi došao na visoku razinu da mu netko to nije platio. Posebno jer je samohrana majka odgajala njega, brata i sestru sa zaradom od oko 34 tisuće dolara godišnje.

"Nije mi mogla platiti četiri tisuće dolara godišnje da igram. Šalite li se? Nije mogla platiti ni 400 dolara."

Donovan je imao dovoljno visok talent da ga netko prepozna, prihvaćen je u američki olimpijski razvojni program na mlade nogometaše, a ostalo je povijest. Međutim, što je s onima koji nisu u ranijoj dobi odmah pokazivali takav talent. Koliko je tu djece ostalo neprepoznato?

Kako sada to izgleda?

Nakon što je Donovan iznio svoje tvrdnje u podcastu, zaintrigiralo me pa sam odlučio provjeriti o čemu se tu točno radi. Naime, u posljednje tri godine broj djece između 6 i 12 godina u nogometnom treningu opao je za oko 14 posto, na samo 2.3 milijuna igrača.

Pad broja djece u direktnoj je koliziji s porastom izdataka. Kako igrači stare i napreduju kroz natjecateljske razine, naknade za treninge dramatično rastu, dok se financijski pritisak na obitelji pojačava. Novije brojke u odnosu na Donovanove ističu da 35 posto djece u organiziranom treningu dolazi iz kućanstava s više od 100 tisuća dolara zarade godišnje, a samo deset posto iz kućanstava sa zaradom od oko 25 tisuća dolara.

Ako gledamo one najjače, elitne klubove, obitelji moraju platiti oko 20 tisuća dolara godišnje troškova, a u tu cijenu uključena su putovanja, oprema i privatni treninzi. Klubovima je veći prioritet partnerstvo s jačim brendovima sportske opreme nego dostupnost za niže slojeve pa tako dresovi, kopačke mogu koštati od 25 do 50 posto skuplje u odnosu na druge.

Razine

Nogomet je podijeljen na više razina. Prvi u nizu je onaj rekreacijski koji je uglavnom fokusiran na sudjelovanje, zabavu i razvoj osnovnih vještina. Tu troškovi variraju između 125 i 350 dolara. Dobar proces za dijete da zavoli nogomet, ali ako je dovoljno dobro za tu razinu, onda mora doći korak više.

Kada dođe taj korak više, onda troškovi rastu. Na regionalnoj razini su djeca koja traže natjecateljski nogomet i kvalitetnije treninge koji postaju specijalizirani, a fokus se stavlja na razumijevanje taktike i individualni razvoj. Troškovi kluba u ovom slučaju rastu: sportska oprema, putovanja, održavanje terena, naknade za trenere, administracija. Troškovi se kreću između 2500 dolara i 10 850 dolara godišnje.

Nakon toga već dolaze Akademije i Premier klubovi koji su najviša razina klupskog omladinskog nogometa izvan profesionalnog nogometa. Igrači koji doguraju do tog programa već su na putu prema profesionalnim vodama ili na putu da ih regrutira neko dobro sveučilište. Tu se radi o više treninga i daleko opsežnijim putovanjima pa tako rastu i izdaci.

Ako žele da im dijete igra na ovoj razini, roditelji moraju izdvojiti između četiri i deset tisuća dolara godišnje, ovisno o klubu. Ne treba zanemariti ni one koji se odlučuju na privatne treninge, dodatne ljetne ili zimske kampove i suplemente.

Tek na kraju dolazimo do elitnih programa poput MLS Next, ali tu se već radi o najvećim talentima pa dio troškova često pokrivaju i klubovi. No svejedno, to je iznos između dvije do osam tisuća dolara na godišnjoj razini.

Kada sve zbrojimo, ako imate novca, dijete će vam igrati. Ako nemate, niste važni.

Popularnost

U sve to treba uključiti i činjenicu da je u većini drugih država svijeta nogomet sport broj jedan. S druge strane, u SAD-u je američki nogomet sport broj 1 i teško da će ga itko ikada nadmašiti, a nakon toga slijedi košarka (NBA, sveučilišna košarka).

Tek onda dolazimo do nogometa kojem popularnost raste iz godine u godinu, ali se još uvijek bori za gledanost s drugim sportovima poput bejzbola ili hokeja na ledu. I u ovom slučaju "bazen" djece zainteresirane za nogomet je manje.

Omladinski sportski programi u SAD-u su industrija teška 52 milijarde dolara i sve dok postoje utjecajne i financijski potkovane obitelji, način rada teško da će se promijeniti. I za druge sportove trebate biti bolje financijski situirani, ali drugi sportovi su puno rašireniji i imaju veći bazen djece koji će se njime baviti.

Manje novca, više gladi

Ako vam se cijeli sistem sporta bazira na "plati pa ćeš igrati", onda je jasno da većina djece iz siromašnijih obitelji neće imati priliku ostvariti se. Jer takva djeca u sportu vide potencijalni bijeg iz siromaštva, ugodniji život u budućnosti za sebe i obitelj pa samim time više će "gristi", više će se truditi. Neće odustati na prvoj prepreci.

S druge strane, ako netko odrasta u ugodi i bez prevelikih financijskih briga, onda mu nije u mislima hoće li roditelji moći platiti račune i hoće li vas istjerati iz stana jer niste platili najam.

Teško je ne zapitati se bi li Luka Modrić dogurao gdje je dogurao da je odrastao u bogatijoj obitelji. Ili ako ćemo ići u drugi sport, bi li Mirko Filipović ostvario takvu borilačku karijeru da je imao sve na pladnju. Sumnjam, posebno kada bi zaradio prvi jači udarac. Vrlo vjerojatno bi se pitao što mu to treba u životu.

Kada zaradite prvi udarac, kada vam netko prvi put opasnije ukliže i kada vidite da postoji prava mogućnost od ozljede, tu se vidi razlika između onih koji tu žele biti i onih kojima je to ipak više razonoda.

Da se razumijemo, ne govorim da bi treneri trebali raditi volonterski i bez plaće, netko treba platiti i edukacije, ali postoji razlika između poštenog zarađivanja za život i gramzivosti.

U tu kompletnu jednadžbu treba uključiti i pohlepne roditelje koji se miješaju u rad trenera te preko djece vide ostvarenje svojih neostvarenih života pa ta ista djeca mogu pucati pod pritiskom očekivanja okoline. Ali to nije samo američki, nego globalni problem u svakom sportu.

Svjetski prvak?

Zbog svega ovoga ne očekujem da će SAD izaći iz svojih postojećih okvira te promijeniti način rada i poslovanja. Ono što tu državu čini velikom u nekim drugim stvarima, ti isti razlozi će je spriječiti da ostvaruje velike nogometne rezultate na svjetskoj sceni.

Sistem je posložen za bogatije, ali talent za bilo što ne poznaje financijske granice.