Je li Brazil padom broja katolika izgubio dio nogometnog identiteta?

Nogometna reprezentacija Brazila najuspješnija je nacija na svijetu s pet osvojenih naslova svjetskog prvaka. Međutim, kao što je to slučaj i u klupskom nogometu, ne može se živjeti na staroj slavi pa tako Brazilce itekako muče neuspjesi u posljednje vrijeme.

Posljednji naslov svjetskog prvaka Brazil je osvojio 2002. godine, a na idućih šest svjetskih prvenstava samo je jednom dogurao do polufinala. S obzirom na ishod tog polufinala, možda bi im iz današnje perspektive bilo bolje da su ispali ranije s turnira.

U ovom ću se tekstu fokusirati na jedan nenogometni razlog. Iako u ovom razlogu ima barem malo istine, ovdje se ipak radi o sportskoj kolumni. Da sam se ovom tematikom htio baviti baš detaljno, sigurno bih upisao teologiju. Iako ovo ne bi bila loša tema za neki seminarski rad na spomenutom fakultetu.

Stara slava - novo doba

Brazil je posljednji naslov svjetskog prvaka osvojio 2002. godine u Japanu i Koreji. Otada niže neuspjeh za neuspjehom, a posljednji je došao u osmini finala ovog Mundijala kada ih je izbacila Norveška. Sa svakim novim neuspjehom traži se "dežurni Pedro" i nastoji ga se prenaglasiti. Dio tamošnjih mediji pronašao ga je vrlo brzo.

"Mislio sam prvotno da se Brazilci šale, ali dok mi ostali krivimo pad reprezentacije zbog nestanka karakterističnog stila nogometa rođenog u favelama, mnogi upiru prstom na neopentakostalce. To je zanimljiv način gledanja", ističe jedan korisnik na X-u nakon ispadanja od Norveške.

U Brazilu se 2002. godine oko 80 posto stanovništva izjašnjavalo katolicima, dok je oko 15 posto otpadalo na protestante. Međutim, situacija se drastično promijenila. Prema posljednjem popisu stanovništva 56.8 posto ljudi se izjasnilo da su katolici. Broj protestanata, čiji je najveći utjecaj dolazio iz SAD-a, porastao je na 26.9 posto. Porast od gotovo 12 posto u samo 20 godina.

Kao dobra paralela može se navesti da se 20 od 26 reprezentativaca deklarira kao protestanti, odnosno evangelici. Promijenio se kulturni okvir u kojem su stasale nove generacije. Među njima se posebno ističe Neymar Jr. kao najveća brazilska zvijezda i netko tko ima ogroman utjecaj na mlade.

Među mlađim suigračima ističe se Endrick koji je nakon promašene velike šanse protiv Norveške rekao da je razgovarao s Bogom i da za ničim ne žali:

"Bio je to trenutak u kojem sam mogao napraviti bolje, ali zahvaljujem Bogu na ovom prilici."

Spajanje kultura

Nećemo ići previše u detalje jer sve promatramo s kulturološke razine. S jedne strane svi su katolici povezani Crkvom i papom kao nasljednikom apostola Petra od kojih dolazi vrhovni autoritet. Crkva ima dvije tisuće godina tradicije, svoju hijerarhiju i dogme koje nisu podložne promjenama.

Isto tako, ako uđete u katoličku crkvu u Južnoj Americi, Europi, Aziji ili Africi, slike Isusa i svetaca bit će naslikane u drugačijoj boji kože. Crkva se prilagodila kulturi tamo gdje je imala mogućnost prilagoditi se, a zadržala temeljne postulate.

Individualnost

S druge strane, kod evangelika je izražen individualizam bez vrhovnog svjetovnog autoriteta, naglasak je na osobnoj vezi između vjernika i Boga i osobnoj odgovornosti prema vjeri. Biblija je najviši i jedini autoritet, iako je različite protestantske zajednice tumače na različite načine. Mora se naglasiti da se ovdje prvenstveno radi o neopentakostalnom pokretu u Brazilu.

Ako se individualizam prenaglašava, onda se kultura jednog naroda stavlja u drugi plan. Nekada je brazilske nogometaše krasio ritam sambe, driblinzi i lakoća pokreta. Taj identitet s ulica, iz favela prenosio se na nogometne terene. Sambu je, prema pisanju kritičara, zamijenio utjecaj gringosa što je podrugljivi naziv za neromanske doseljenike, posebno za Engleze i one iz SAD-a.

Za dio kritičara u Brazilu taj protestantski kulturološki utjecaj na nogomet očituje se u osobnom stavu, previše je defetistički i fatalistički:

"Takozvana katolička krivnja u prvi plan stavlja ispovijed, oproštenje grijeha, kajanje i pokoru. Evangelička krivnja donosi previše konformizma, previše toga dopušta. Sve prepuštaju Bogu i ne preuzimaju odgovornost", napisao je pojednostavljeno brazilski sportski novinar Pedro Rosano.

Gubitak identiteta

S jedne strane imamo kolektivnu religijsku kulturu povezanu s nacijom, a s druge individualan odnos prema vjeri koji može prerasti i u sebičnost. Različite tradicije mogu utjecati na način kako gledamo okolinu, autoritet i zajednicu.

Naravno, bilo bi promašeno u suprotnom smjeru iznositi argument da su igrači poput Ronalda, Ronaldinha, Rivalda ili Romarija bili sveci, ali ovdje prvenstveno gledamo kulturološku perspektivu. To su igrači koji su stasali u društvu u kojem se više vrednovao kolektiv i u kojem je uspjeh tog istog kolektiva važniji od uspjeha pojedinca.

Igrači su bili manje religiozno disciplinirani od današnjih, ne treba posebno isticati da su mnogi do danas poznati zbog svog boemskog načina života. Sve trofejne brazilske generacije, od Pelea nadalje, imale su izražen zajednički duh.

Jasno je da se pad Brazila prvenstveno treba gledati iz perspektive globalizacije, promijenjenog načina igranja nogometa, taktičkih promjena, drugačije tržišne dinamike, ali i puno veće konkurentnosti na svjetskoj sceni. Međutim, gubljenje dijela identiteta koji se gradio desetljećima nikako se ne smije zanemariti.

Naravno, za neke je ovo valjana, za druge pomalo kontroverzna interpretacija, ali ova zanimljiva i teško dokaziva hipoteza otvara zanimljivo pitanje: koliko nacionalni identitet ima ulogu u sportskim uspjesima.

Ne trebamo ići daleko, samo skrenimo pogled na Vatrene i koliko je vjera važan dio tog identiteta. Nije recept za uspjeh na najvišoj razini, ali svakako pozitivna stavka.