Heroj dana: Deniz Undav - prošao je put od radnika na tvorničkoj traci do idola Njemačke

Bilo je to olovno doba na kakva su i navikli pripadnici Jazida, autohtonog kurdskog plemena, živeći u trusnom području regije "povišću pritrujene", na – kako bi se reklo – pravoj vjetrometini vječnih sukoba. A u tom vremenu zavladala je nova nesreća ja Jazide, žestoka represija nakon propalog vojnog udara kojeg je predvodio general Kenan Evren, u kojoj su progonjeni pripadnici manjina i, općenito, svi oponenti režima iz Ankare.

Tako je otac u obitelji Undav odlučio krenuti, poput stotina tisuća svojih zemljaka, u daleku, obećanu zemlju Njemačku, prije svega kako bi izvukao živu glavu, a usput i zarađivao kako bi prehranio suprugu i djecu. Što je on tada sanjao i želio, nećemo saznati nikada, ali da će njegov unuk Deniz postati ne samo prvi Jazid u dresu Elfa u povijesti, nego i heroj nogometne reprezentacije Njemačke na Svjetskom prvenstvu 2026. godine, iskreno, sumnjamo…

Čuda se, znate već događaju i kad izgledaju nemoguće. Baš kao što se svijet srušio na glavu 16-godišnjem unuku jazidskog imigranta, odraslom u Achimu, kraj Bremena i vatrenom navijaču Werdera, kad su mu u omladinskoj školi voljenog kluba kazali, bez imalo empatije da se može spakirati i otići doma. Smatrali su naime da je – premalen. Uz to i pomalo debeljuškast i da nema nikakvih izgleda da jednog dana istrči pred tribine stadiona Weser…

Denizu je trebalo nekoliko mjeseci da prihvati surovu realnost kako nikada neće ostvariti dječačke snove. Uostalom, kao i većina njegovih vršnjaka. Pomirivši se sa sudbinom, ipak nije odustao od igranja nogometa koji mu je oduvijek bio jedina strast, te je nastupao za četvrtoligaša Havelsea. Kako je tu imao mjesečna primanja od 150 eura, te odigrao cijelo jedno prvenstvo u – istim kopačkama (jer su mu donosile sreću, kako je sam ustanovio) morao je potražiti i pravi posao kako bi osigurao egzistenciju, te je radio na pakiranju kutije šampona i deterdženata u jednoj farmaceutskoj industriji, alarm na budilici zvonio je svako jutro u 4:00 kako bi stigao na "arbait". U tom teškom življenju, lopta mu je bila najveća radost.

Igrajući za rečeni Havelse, Deniz je trpao mreže, nije trebalo biti neki skaut oka sokolova kako bi se primijetilo da je momak daleko iznad razine Regionalne lige. Pa ga je tako uzeo Eintracht iz nedalekog Braunschweiga i parkirao u svoju B momčad, koja se, doduše, natjecala u istom rangu, a prvi, recimo tako, iskorak napravio je prešavši u trećeligaški Meppen. No, i tamo je brzo potvrdio svoju superiornost, a sezona preokreta bila je 2019/20. kad je zabio 16 golova uz 12 asistencija.

I kad je tad napokon krenuo, više se nije zaustavio. Odlične igre za Meppen izazvale su pozornost tadašnjeg belgijskog drugoligaša St-Gilloisea kojem je sa 17 zgoditaka pomogao u promociji u elitu, da bi odmah u debitantskoj sezoni u Prvoj ligi dosegao kvotu od čak 26 golova kao prvi strijelac prvenstva i doslovno je vodio do senzacionalnog plasmana u Ligu prvaka, a bio je izabran i za najboljeg igrača prvenstva Belgije. No, na sljedećoj stepenici svog uspona, Deniz je "zakočio", u Brightonu je odigrao blijedu sezonu (pet golova, 22 nastupa) te su ga Englezi odlučili poslati na jednogodišnju posudbu u Stuttgart, a trener De Zerbi mu obećao da će ga odmah potom vratiti natrag.

No, to se nikada nije dogodilo, niti će. Jer, nekadašnji radnik s tvorničke trake će se u gradu Mercedesa pretvoriti u pravi stroj za pogotke. Već u prvoj sezoni pokraj Neckara ostvarit će double (18 golova i 10 asistencija), a Stuttgart ga za 26 milijuna eura otkupiti od "Galebova". U dresu Stuttgarta upisao je ukupno 56 golova u tri sezone, od kojih i jedan u osvajanju Kupa Njemačke lani u Berlinu.

Baš kao i na klupskoj sceni, gdje je tek kao 27-godišnjak postao – debitant u Bundesligi, tako je i za Elf morao uz "krv, znoj i suze" zaraditi svoj status. Nema boljeg dokaza od ovog Svjetskog prvenstva, na kojem je za ukupno 56 minuta nastupa – tri pogotka i dvije asistencije, te sam režirao veliki preokret protiv Obale Bjelokosti "poklonivši" Njemačkoj plasman u šesneastinu finala. Inače, kad ga je izbornik Nagelsmann prvi put zvao da ga obavijesti da je uvršten na spisak reprezentativaca, nije imao pojma s kim uopće razgovara. Kad je shvatio, kazao mu je, kao da se poznaju sto godine, "hej treneru, kako si, šta ima novoga?"

Za Undava kažu da je najomiljeniji i najduhovitiji igrač u reprezentaciji, dok je još od ranije glavni DJ u svlačionici Stuttgarta, s rap i hip-hop specijalitetima. Jednako ga vole i novinari jer njegove izjave nikad nisu banalne, tipa "uopće me ne zanima kako postižem golove, ako treba i – stražnjicom, samo da zatresem mrežu", a upućeni tvrde da FIFA igra bolje nego li "pravi"“ nogomet, ni tu mu nitko nije ravan. No, svoje trenere izluđuje – gastronomskim izborom, obožava fast food, od pomfrita do majoneze, ne zna se što mu je draže…

Kad su ga upitali da objasni svoju neposrednost i skromnost unatoč činjenici što je u samo par godina od otpisanog juniora, pa "no namea" iz amaterskog Havelsea, postao idol Njemačke, Deniz je kazao kako je jednom davno, kao dječak, tražio autogram od tadašnje (neimenovane) zvijezde Bundeslige, ali je ovaj prošao pokraj njega uz potpunu ignoranciju. "Tad sam rekao sam sebi: budeš li ikada uspio u karijeri, nikada nemoj biti kao on". I Deniz se, kao ponosni kurdski Jazid, drži svoje riječi i dan-danas.