Hrvatska i Brazil - drama u pet činova: Od Kranjčara do 'Livija', svi obračuni protiv divova

KRANJČAR, POLJUDSKI CAR

Prvi duel Vatrenih s peterostrukim svjetskim prvacima bio je prijateljski, zapravo "sponzorski" test meč na Poljudu na ljeto 2005. godine, reklo bi se – revijalna utakmica. Pod vodstvom nezaboravnog Zlatna Kranjčara uspješno smo brodili prema plasmanu na Mondial 2006. (tad još nismo znali da će nam ždrijeb donijeti upravo Brazil u prvom kolu), stoga je splitski test bio sjajna prilika za dobar trening i odmjeravanje snaga s pravim dream teamom. Naime, tad su imali strašnu ekipu: Dida, Cafu, Lucio, Roberto Carlos, a u ofenzivnom paketu su operirali Ronaldo, Kaka, Adriano, Robinho. Za digresiju: stadion nije bio pun iz jednostavnog razloga – cijena ulaznica, koje su se tad kretale oko 700 kuna i više… Uglavnom, naši su djelovali ravnopravno, štoviše, čak i vodili golom – mlađeg Kranjčara, Nike (miljenika domaće publike) u 32. minuti, a izabranici Carlosa Alberta Perreire poravnali golom Ricardinha (43.) iz slobodnog udarca. Tako je i završilo, prijateljski…

ČAŠA PELINA IZ BERLINA

Splitski dvoboj, pokazat će se, bio je samo kamilica, uvertira za onaj neusporedivo bitniji, deset mjeseci kasnije u fascinantnoj scenografiji berlinskog Olimpia stadiona, meču prve etape kvalifikacijske skupine Svjetskog prvenstva. Na naravno krcatim tribinama bilo je oko 25.000 naših navijača, ali osim tog magičnog ozračja sve ostalo bilo je – vrlo loše. U ružnoj, taktičkoj borbi bez posebnih emocija i šansi, djelovali smo uglavnom bezopasno, doduše, ni rivali nisu bili puno bolji. No, primili smo pogodak baš u onom najnezgodnijem trenutku, 44. minuti, kad su rivali uspjeli stvoriti višak na boku, a Kaka sa 20-ak metara preciznim udarcem matirao Pletikosu – 0:1. Naši su u nastavku pokušali svim silama doći do izjednačenja, ali osim par poluprilika nismo ozbiljnije ugrozili Didu. Sam poraz od (tad) prvog favorita za naslov, jasno, nije bio nikakva tragedija, međutim, eliminaciju smo potpisali kasnijim remijima s Japanom i Australijom…

SUDAČKA PREVARA I TRI GOLA NEYMARA

Ako smo u Berlinu imali (pre)težak zadatak, onda je onaj 2014., na otvaranju Mondiala u Sao Paulu bio u – nemogućoj misiji. Samo kratko je trajala iluzija da će izabranici Nike Kovača šokirati domaćine SP, kad je Marcelo nespretnim potezom skrenuo nabačenu loptu u svoju mrežu i autogolom nam donio prednost. Nažalost, nismo znali kapitalizirati taj šok Brazilaca, koji su se brzo oporavili i pokazali da su jasno kvalitetniji. Neymar je poravnao u 29., a kad smo se počeli nadati zlata vrijednom bodu, isti autor donio je u 71. minuti prednost s bijele točke. Istina, "prekršaj" Lovrena nad Fredom u kaznenom prostoru bio je, blago rečeno, sumnjiv, ali moglo se i očekivati u čija će jedra puhati japanski djelitelj (ne)pravde Nishimura. Bio je to ujedno i presudni detalj, a sudbinu nam je u 90. zapečatio Oscar – 3:1. Isto kao i u Njemačkoj, ovaj poraz nije imao fatalni karakter, za našu ekspresnu eliminaciju (nakon što smo svladali Kamerun 4:0) pobrinuo se Meksiko u trećem kolu, kad nas je potpuno nadigrao (znatno uvjerljivije nego Brazil) i poslao doma s 3:1.

Ni četvrti "rendez vous" s Brazilom nam nije donio sreću, ali je doduše brzo zaboravljen. Jer, bilo je to nekoliko dana prije slavnog SP-a u Rusiji 2018. godine, kad smo odigrali test-meč na mitskom Anfieldu. Dugo je na semaforu stajalo 0:0, da bi (opet) Neymar (treći gol u te dvije utakmice) donio prevagu golom u 69. minuti, a sve zaključio Firmino u sudačkoj nadoknadi – 2:0. No, kasnija epska priča Vatrenih i put do finala potpuno su izbrisali iz memorije ovu nebitnu epizodicu.

HVALA "LIVI", PAMTIT ĆEMO DOK SMO ŽIVI

Šećer, kako priliči svakoj dobroj priči, dolazi na kraju. Jer, onaj peti, svakako i najbitniji od svih susreta s Brazilom, Hrvatska je dobila u četvrtfinalu SP 2022. koji je bez sumnji jedna od najslavnijih stranica u kompletnoj povijesti Vatrenih. Na stadionu Al Rayyan učenici Zlatka Dalića hrabro su se suprostavili još jednoj sjajnoj brazilskoj selekciji, a vrhunac drame uslijedio je u "trećem činu". Izgledalo je "sve jasno i za sve kasno" (kako bi rekao legendarni Ivo Tomić) kad nam je taj fatalni Neymar zabio u 105. minuti produžetka. I onda, u 116. minuti, slijedi ona akcija koju smo umemorirali za sva vremena: Vlašić – Oršić, pa šut Petkovića koji je nekako matirao Alissona za poravnanje.

U izvođenju jedanaesteraca presudio je psihološki faktor (potpuno isto kao u Beču protiv Turaka 2008., ali ovog puta u našu korist). Sva četvorica naših izvođača – Vlašić, Majer, Oršić i Modrić – majstorski su matirali Alissona (tada možda i najboljeg svjetskog čuvara mreže), dok su rivali upali u probleme odmah na startu, kad je zlatna ruka našeg "Livija" obranila njegov šut. A onda, u četvrtoj seriji, Marquinhos je pogodio – stativu i to je bio kraj, trijumf Hrvatske i plasman u polufinale i još jedan debakl za "Seleçao" (digresija: to je njihov pravi nadimak, a ne "Karioke" kako se često pogrešno nazivaju, jer je to naziv samo za stanovnike Rio de Janeira, kao da talijanske Azzurre nazovemo Rimljani).